NIKOLINA MARINIĆ: Planina

ANA, sedamnaestogodišnja gimnazijalka iz Rijeke; pomalo buntovna, voli prirodu, životinje i punk glazbu; najbolji prijatelj joj je pas Bobi, prijateljica Linda s kojom ide u razred; ima smeđu valovitu dugu kosu, smeđe oči, odijeva se u crnu odjeću i ima malu tetovažu delfina na lijevom ramenu

MAJKA, samohrana majka, udovica, četrdeset i četiri godine; osjećajna i praktična, vrlo vrijedna i ambiciozna; po struci pravnica; nakon nesretnog slučaja u obitelji odlučila je prihvatiti ponudu za napredovanjem koju je do tada odbijala jer je posvećivala pozornost obitelji; živi s kćeri Anom i psom Bobijem u obiteljskoj kući, a u blizini svoje majke

MARKO, dvadesetogodišnji mladić iz Karlovca; student šumarstva na prvoj godini; veseo i bezbrižan, osjećajan i brižan, otvoren i blag; ima smeđu raščupanu kosu i blage plave oči; zanima ga šumarstvo i zadovoljan je izborom studija

BOBI, sedmogodišnji smeđi kraški ovčar veselog pogleda

ZORICA, velebitska vila; stara koliko i Velebit jer je rođena s njime; nosi bijelu odjeću koja s vremenskim prilikama mijenja svoju boju; ima plavu valovitu kosu i gotovo proziran ten; nepredvidljiva je kao i Velebit, no prema dobrima je dobra, prema lošima zla, a osobito prema onima koji čine loše njezinom domu

BAKA, šesdesetčetverogodišnjakinja, bliska je kćeri i unuci; brižna i dobra

POLICAJAC, trideset i pet godina, stručan, profesionalan i srdačan

Prvi prizor

Moderno namješten dnevni boravak. Čuje se glas voditelja radijskog programa i vesela glazba te zveckanje posuđa. Cvrkut ptica i veseo lavež psa.

Majka odlaže oprano suđe iz perilice i razmješta ga po ormarima. Buka zveckanja posuđa ometa kreštavi glas radijskog voditelja („…i zato iskoristite ovo prekrasno vrijeme na Kvarneru da provedete vikend sa svojim najmilijima. Odvedite u kino svoju ženu, na obiteljski izlet svoju obitelj, posvetite vrijeme svojim roditeljima. Uživajte u tim trenutcima koji čine život. Odjavljujem se s pjesmom…

MAMA (bijesno odlazi do radija, gasi ga i odlazi u suprotnom smjeru od onog s kojeg je Ana ušla): Ana, jesi li to ti?

ANA (baca torbu u kut sobe i stoji gledajući u smjeru u kojem je otišla majka): Jesam, mama!

MAMA (viče iz druge prostorije): Kako je bilo u školi?

ANA (bezvoljno sjeda na stolac i vadi mobitel iz džepa): Kao i obično, mama.

MAMA (viče iz druge prostorije): Jesi dobila kakvu ocjenu?

ANA (sprema mobitel natrag u džep i tupo zuri u uzorak stolnjaka na stolu): Nisam, mama.

MAMA (brzo ulazi u prostoriju, gleda se u ogledalce i stavlja ruž na usne): Ručak ti je u pećnici, jurim na posao. Operi suđe i napiši zadaću i prošeći Bobija, a onda ga okupaj, prljav je još od jučerašnje šetnje. (Prelazi na drugu stranu prostorije, uzima torbu i provjerava njezin sadržaj.)

ANA (prati je pogledom): Kuda ideš?

MAMA (provjerava poslovnu torbu i sprema kablove od prijenosnog računala): Imam poslovni sastanak.

ANA (bezvoljno, s rukama na stolnjaku): Kad se vraćaš?

MAMA: Kasno navečer. (pogleda kćer) Čemu takav pogled! Hajde, nemoj biti razmažena. (blago) Znaš da moram raditi…

ANA (udari slabašno šakama po stolu): Ali opet!

MAMA (stane pokraj nje, pomiluje je po kosi i blago): Ana, nemoj mi otežavati. Nisi više dijete, sljedeće godine završavaš srednju školu. Hajde, nazovi Lindu pa zajedno rješavajte zadaću ili se zabavljajte nekako.

ANA (namršteno): Neću je zvati. Ide mi na živce.

MAMA (zabrinuto je pokuša zagrliti i poljubi je u čelo): Nešto se dogodilo s Lindom i tobom? Jeste li se opet posvađale?

U tom trenu u prostoriju ulazi Bobi. Najavljuje ga zveckanje šapa i dahtanje. Ravno s vrata se veselo zatrči prema Ani i Majci, spusti neki predmet na Anina koljena i razdraženo zalaje. Obje pogledaju u predmet. To je mali zeleni karabiner. Obje ukočeno pogledaju u taj mali predmet pa jedna u drugu. Šutnja i pogled traju nekoliko sekundi.

MAJKA (naglo i smeteno): Uh, vidi koliko je već sati. Zakasnit ću! Žurim, ispričat ćeš mi sutra ujutro što se dogodilo, može?

ANA (prazno): Kad se vraćaš?

MAMA (uzima stvari i kreće prema izlaznim vratima): Kasno. Sigurno ćeš već spavati. (zastane na vratima i pogleda prema Ani) Ana, nadoknadit ću ti sve ovo… nekako.

Ljubi je i odlazi. Ana rezignirano još neko vrijeme gleda u vrata. Bobi sjedi pokraj nje i netremice je promatra. Zalaje nekoliko puta – odlučno i uporno.

Drugi prizor (malo kasnije)

Ana leži na sofi u dnevnom boravku. Izvana nervozan lavež psa. Cvrkut ptica. Bobi leži pokraj Ane. Djeluje kao da spava, no prati Anine pokrete i sluša što Ana govori.

ANA (telefonira): Hej, ja sam, Ana. Hoćemo na kavu danas? Aha, ideš sa svojima na Platak… OK, vidimo se sutra… ma nema veze, sve OK, vidimo se, bok!

Bok, Ana je! Ma ništa… dosada. Nego, jesi za šetnju ili… a tako, već imaš dogovor. Aha, aha… U redu, vidimo se sutra u školi, bok!

Sjedne na krevet i dugo gleda svoj odraz u ogledalu. Sjeda za računalo. Iza nje Bobi ustaje s kreveta, dolazi do nje i skače joj u krilo. Ana ga zagrli i zaplače u njegovo krzno.

Treći prizor (jutro, drugi dan)

Dnevni boravak. Izvana ljutiti lavež psa. Ana sjedi za stolom i rezignirano žvače doručak. Bobi sjedi pokraj nje i netremice je gleda. Voditelj na radiju: I ovaj vikend nam stiže lijepo vrijeme. Prognostičari najavljuju mogućnost povremenih pljuskova u gorjima i zaleđu. Dan je prekrasan za izlet u prirodi s vašim najmilijima. Život se ne sastoji samo od obaveza, treba uživati u sunčanom vremenu. Slijedi pjesma. Dolazi mama.

MAMA (nosi poslovnu torbu i vrećicu jabuka. Prilazi Ani i ljubi je): Dobro jutro, dušo! Kako si spavala?

ANA: Onako. (igra se s priborom za jelo i sumnjičavo pogleda majku) Obukla si se. Ideš nekamo?

MAMA (odlaže jabuke, uzima svežanj papira i sprema ih): Dušo, moram ti nešto reći. Nemoj se ljutiti, molim te, ali upravo sam saznala da moram na službeni put u Saudijsku Arabiju. Nažalost, svi letovi su popunjeni pa moram danas na put.

ANA (plačnim glasom, ali odlučno): Ali mama, vikend je. Obećala si!

Majka je pogleda.

ANA (ustane): Sutra je tatina godišnjica. Obećala si da ćemo otići na Velebit.

MAMA (držeći papir u rukama, papir zadrhti; dugo ne progovara, netremice promatra Anu, gotovo da je na rubu suza; odjednom se svlada): Dušo, moram nešto obaviti. Imam posla s papirima i još jedan kratki sastanak.

Ana se okrene i bijesno je pogleda.

MAMA (brzo, kreće prema njoj): Znam da ti je važno sutra biti na Velebitu, no morat ću odgoditi izlet za sljedeći vikend. Nemoj me gledati tako, osjećam se tako krivom… Obećavam da…

ANA (suznih očiju, odmiče se od nje): Sve ti je važnije od mene! Od nas! Obećala si mi da ćemo otići sutra tamo gdje… (zaplače).

MAMA (ispušta stvari iz ruku i kreće prema njoj): Ali dušo, nije tako. Radim sve ovo zbog nas, da nama bude bolje… misliš da ja ne bih išla, da ne bih radije bila s tobom nego…

ANA (bijesno i glasno, odmiče se od nje): Ne vjerujem ti!

MAMA (bespomoćno): Molim te, Ana, ne ljuti se na mene.

ANA (u suzama): Ti se ljutiš na mene! Priznaj!

MAMA (smeteno): Što to govoriš? Ana, o čemu govoriš?

Trenutak šute i netremice se gledaju. Zazvoni mamin mobitel. Ne javlja se odmah, no na koncu se maši torbe.

MAMA (traži mobitel po torbi) Hajde, prošeći do bake. Ili nazovi nekoga od prijateljica da ti prave društvo za vikend. Pripremila sam ti ručak za danas, a sutra odi baki. (prilazi joj) Dušo, obećavam ti da ćemo sljedeći vikend…

ANA (vrisne): Ja nemam prijateljica! I dosta mi je svega! (odlazi iz sobe i demonstrativno lupa vratima. Bobi sjedne ispred zatvorenih vrata. Cvili dok god majka ne otvori vrata. Šmugne i potrči za Anom.)

Četvrti prizor (isti dan, kasnije)

Ana pakira ruksak u svojoj sobi. Bijesno otvara ormariće i ubacuje odjeću. Uzima fotografiju na kojoj su ona, njezina majka i otac. Zaplače. Stavi i fotografiju u ruksak. Bobi promatra, tužno je promatra vlažnih očiju prebacujući se s šape na šapu i tiho cvili.

ANA (klekne do Bobija): Ne gledaj me tako, Bobi! Ne mogu više ovako. Otkad tate nema, sve se promijenilo… (zaplače). Nema smisla… Moram otići tamo… (Bobi glasnije zacvili.) Ne možeš ići sa mnom, žao mi je. (Bobi glasno zalaje.) Bobi, molim te. Nemoj mi otežavati. (Zaplače, otvori vrata, okrene se i pogleda Bobija i ode. Pogleda još jednom po prostoriji, ugleda vrećicu s jabukama, dolazi do njih, uzima jednu i stavlja je u ruksak. Bobi zalaje, a lavež se pretvori u zavijanje. Skoči do vrata i zagrebe po njima, vrata se otvore i on šmugne van.

Peti prizor (tri dana kasnije)

Prašnjava i mračna prostorija. Maleni prozorčić i stara vrata. Na sredini prostorije ofucani naslonjač i starinska sofa, ispred njih stolić. Na njemu stare novine, petrolejska lampa i lončić. Na zidu iza je ljubičasta komoda i na njoj radio. Lijevo priručna kuhinjica, nešto posuđa i limenke. Na sofi nepomično sjedi djevojka i gleda u publiku. Vrlo jeblijeda, nestvarno lijepa, ima plavu kosu i prozračnu bijelu svilenu odjeću. Izvana se čuje grmljavina i urlik vjetra. Unutra zvuci Mendelssohnovog Sna ivanjske noći i miris bosiljka. Odjednom se začuje snažno kucanje po vratima.

ANA: Ima li koga? Pustite me unutra!

Djevojka se veoma sporo okrene i polagano ustane. Polaganim plesnim korakom napusti prostoriju.

Ana nastavlja lupati po vratima koja se otvore i ona ulazi u prostoriju. Na leđima ima ruksak i mokra je. Plašljivo pogledava po sobi. Traži mobitel i osvjetljava prostoriju. Dolazi do komode i čita s papira:

ANA: Rossijeva koliba. 1580 metara nadmorske visine. Molimo vas da zabilježite podatke o svom boravku i ugasite vatru kada izađete. Želimo vam ugodan boravak.

Razgledava prostoriju. Pronalazi šibice i pali petrolejsku lampu. Pronalazi radio stanicu, pokušava je upaliti.

ANA: Halo, halo! Čuje li me netko? Trebam pomoć… Halo! Ne radi…

Odjednom se začuje jak udarac groma i nakon toga neobičan potmuo zvuk. Ana se uplaši i pogleda u smjeru u kojem je otišla djevojka. U tom trenu vrata se širom otvore i uđe mlađi muškarac s velikim ruksakom, sav omotan oko glave. Jedva jedvice zatvori vrata od vjetra i ugleda Anu.

MARKO: Kakvo nevrijeme! Oprosti, jesam li te uplašio?

ANA: Uđi. I ja sam upravo stigla.

MARKO: Učinilo mi se da vidim nekoga ispred sebe na stazi. To si, znači, bila ti… Sva sreća na ovom skloništu. Upravo je počela poledica. Pratio sam prognozu vremena i nisu je najavili…

ANA: I mene je nevrijeme iznenadilo… najavili su samo mogućnost pljuskova.

MARKO (pruža joj ruku): Ja sam Marko.

ANA (sramežljivo se nasmiješi): Ana, drago mi je.

MARKO (skida ruksak sa sebe i pogledava po prostoriji): Bilo bi dobro presvući se da se ne prehladimo. Zapalit ću vatru. Ima suhih drva?

ANA (prati njegov pogled): Nisam provjerila. Pokušala sam kontaktirati HGSS, ali radio ne radi.

MARKO: Pogledat ću ga kasnije. (Počinje skidati mokru odjeću sa sebe.) Oprosti, ali hladno mi je. Okrenut ću se dok se ne presvučeš.

Presvlače se u tišini. Čuje se zavijanje vjetra i lagano grebanje po vratima. Marko odlazi do peći i pokušava upaliti vatru, a Ana jednim okom pogledava prema lijevom kutu prostorije, a drugim okom Marka. Vješa mokru odjeću na uže pokraj peći.

MARKO (trlja ruke i pogleda u Anu): Eto, uspio sam. Uskoro će biti toplo. I… otkud ti ovdje i kamo si se zaputila? (nasmiješi se)

ANA: Namjeravala sam otići do Hajdučkih kukova kada me uhvatila oluja. Sjetila sam se ove kolibe i mislila sam da je dobro tu se skloniti od nevremena. A ti?

MARKO: Ja sam na prvoj godini Šumarstva i na stručnoj sam ekskurziji s ekipom s godine – proučavamo bjelogoricu Sjevernog Velebita. Dečki su se sinoć malo zaigrali s pivom i bili su mi prespori pa sam ih prestigao i požurio obaviti zadatak što prije, ali me uhvatilo nevrijeme. Nadam se da su se oni uspjeli vratiti dolje. (vadi mobitel). Jesi pokušala uhvatiti signal?

ANA (odmahuje glavom i pokazuje svoj mobitel): Nema signala. Ima tek na vrhu iznad skloništa, ali nisam išla gore.

MARKO (gleda kroz prozorčić): Opasno je penjati se po ovom nevremenu, a i pada mrak. Morat ćemo ovdje prenoćiti.

Odjednom se začuje potmula grmljavina i nešto što je zazvučalo kao krik. Oboje pogledaju prema vratima. Na prozorčiću lice djevojke s početka scene. Marko i Ana je ne vide.

MARKO (ozbiljno): Što je ovo bilo?

ANA (drhtavim glasom): Već sam čula taj zvuk prije nego što si stigao, ali sam mislila da si to ti.

Osluškuju.

MARKO (oprezno): Sigurno nije ništa. U strahu su velike uši, možda nam se učinilo. Vjerojatno je vjetar. Osjećaš li miris bosiljka?

ANA (miriše): Da…

MARKO (pregledava prostoriju s mjesta): Neobično! Možda je negdje kakav osvježivač prostora. Netko se očito potrudio donijeti ga odozdo iz civilizacije.

Osluškuju. Ništa se ne čuje osim huke vjetra.

MARKO (prekida tišinu): Nije ništa, ne boj se. Sigurno nam se učinilo. Jesi li gladna? Imam nešto konzervi u ruksaku. Kruh se vjerojatno namočio, ali nešto ćemo smisliti. (otvara ruksak i prekapa po njemu)

ANA (krene prema kuhinjskom ormariću): Ima čaja. Tu je i neki lončić, stavit ću grijati vodu.

Ana uzima lončić, vodu iz velikog spremnika i krene prema peći. Marko prekapa po ruksaku i vadi nožić, plastične kutijice i limenke. Rade šutke. Čuje se zavijanje vjetra i gromovi. Smračilo se.

ANA (pokazuje vrećicu): Nadam se da voliš šipkov čaj. Jedino sam taj našla u ormariću.

MARKO (smiješi se): Važno je da je topao. Sjedni, pripremio sam nam večeru.

Šutke jedu. Zavijanje vjetra izmjenjuje se s ritmičnim lupanjem koje postaje neugodno. Ispred njih konzerve hrane i dvije šalice iz kojih se vijori dim.

MARKO (žvače): Otkud si? Ideš u školu?

ANA (trga zalogaje kruha i prebire po konzervi): Iz Rijeke. Idem u školu, u gimnaziju. Nagodinu ću biti maturantica. A ti?

MARKO (grebe vilicom po ribljoj konzervi): Ja sam iz Karlovca, ove godine sam brucoš Šumarskog fakulteta u Zagrebu.

ANA (otpije gutljaj čaja): Kako ti je na fakultetu? Jesi se priviknuo na život u Zagrebu?

MARKO (otkida komad kruha zubima): Još se privikavam. Teško je bez mamine kuhinje, ali imam slobodu sam si organizirati vrijeme, što je nekad dobro, a nekad i nije. Ti planiraš studirati u Rijeci?

ANA (privuče koljena rukama i sklupča se na stolcu): Ne, zanima me etnologija, ali i filozofija, no razmišljam i o medicini. Nadam se da ću upisati nešto od toga u Zagrebu.

MARKO (završava s jelom, otire mrvice sa stola u ruku i stavlja ih u posudicu; znatiželjno pogleda Anu): Lijepo. Kako to da planinariš? Neobično je vidjeti tako mladu djevojku samu na planini. Današnje djevojke baš ne zanima priroda…

ANA (zamišljeno pogleda u Marka): Jako volim planinu. Planinarim otkad znam za sebe.

MARKO (odmakne ostatke hrane i stavi glavu u ruke i znatiželjno je promatra): Jesi li kad prije bila na Velebitu?

ANA (razveseli se): Naravno! Prešla sam ga nekoliko puta. Jako volim Velebit!

MARKO: Da, i ja, barem ovo malo što sam vidio. Ovo mi je tek prvi puta da sam na Velebitu. Čuo sam da je ćudljiv i da je nemoguće predvidjeti vremensku prognozu. Kladim se da je dolje lijepo vrijeme… barem je bilo kad smo jutros krenuli. Ali priroda! Nevjerojatno! Šume su predobre! Koliko nijansi zelenog!

ANA: Obišla sam dosta balkanskih planina, ali Velebit je stvarno poseban. A tek pogledi s velebitskih vrhova! S jedne strane Jadran, a s druge šumovita unutrašnjost.

MARKO: Stvarno? Što ti je bilo najljepše?

ANA: Ovaj sjeverni dio… Odmah gore, iznad Rossijeve, nalazi se vrh s kojeg puca prekrasan pogled na Pag. Kažu da se, kad je lijepo vrijeme, vidi skroz do Italije… na žalost, nisam to još vidjela. Možda jednom…

MARKO (znatiželjno se uspravi): Sama planinariš? Ne bojiš se?

ANA (oklijeva): Pa… inače planinarim s tatom…

Zapuše vjetar toliko jak da se cijela koliba zatrese. Vjetar zatrese i unutrašnjost kolibe. Uže iznad peći se snažno zanjiše, a dio odjeće popada s njega. Iza njih djevojka, ali je ne vide. Ana spontano skoči i primi Marka za ruku. Oboje ustanu držeći se za ruke. Vjetar u trenu nestane, a djevojka izađe a da je nisu ni primijetili. Ana i Marko šute trenutak promatrajući prostoriju.

ANA (pusti Markovu ruku, još uvijek stojeći): Oprosti, uplašila sam se…

MARKO (tapše je po ramenu): Sve je u redu… vjetar… nema što drugo biti…

ANA (sjedne smeteno): Nikad nisam bila na planini za ovakvog nevremena…

MARKO (kreće prema kutu prostorije gdje se nalazi radio stanica i sjeda na stolac): Pokušat ću popraviti radio stanicu i javiti HGSS-u da smo ovdje. (okreće se prema Ani) Na žalost, moja ekipa misli da sam obavio zadatak i vratio se dolje u dom i shvatit će da me nema tek nakon što se i sami vrate. Zna li netko od tvojih gdje si? Kad si se zadnji puta čula s nekim?

ANA: Zapravo… jutros… (slaže). Razumiješ se u elektroniku?

MARKO: Nešto malo. Završio sam srednju elektrotehničku školu. (prtlja po uređaju, Ana promatra što radi i svako malo uplašeno gleda prema vratima i po prostoriji). Nažalost, ništa od ovoga. Pregorio je kabel. Morat ćemo pričekati do ujutro.

Sjednu u tišini na sofu jedan do drugoga. Slušaju zavijanje vjetra i grmljavinu.

Šesti prizor (navečer, dan Aninog odlaska)

Mama bira broj na mobitelu. Čuje se glas sekretarice: Osoba koju ste nazvali trenutačno nije dostupna. Molimo nazovite kasnije… Mama bijesno prekida poziv.

Sedmi prizor

MARKO (sramežljivo je pogleda): Znaš, drago mi je da nisam ovdje sam. Baš je nekako neugodno. (ogledava se po prostoriji)

ANA (sramežljivo): I meni…

MARKO (uzima jabuku sa stola i poigrava se njome): Predlažem da igramo igricu da nam brže prođe vrijeme. Može?

ANA (ustaje i posprema stol nakon večere): Hajde!

MARKO (baca jabuku uvis kao lopticu): Postavljamo jedan drugome tri pitanja na koja moramo odgovoriti. Može?

ANA (sprema otpatke u vrećicu): Može! Mogu li ja prva postaviti pitanje?

MARKO (pogleda je): Naravno, dame imaju prednost (nasmiješi se).

ANA (drži plastičnu vrećicu u ruci i pogleda ga): S kime najradije provodiš slobodno vrijeme?

MARKO (igra se jabukom): Zapravo, iznenadit ćeš se – ali najviše volim biti s Aronom.

ANA (gužva vrećicu): Aron? Tko je to?

MARKO: Aron je najpametniji pas na svijetu. Nevjerojatno je odan i zaigran i obožavam provoditi vrijeme s njim. On je moj najbolji prijatelj.

Jabuka mu padne i spusti se pod stolić da je pronađe.

MARKO: (ispod stola) Užasno mi nedostaje u Zagrebu i jedva čekam vikende kod kuće. Psi su stvarno nevjerojatna stvorenja.

ANA (nasmiješi se i ode do kuhinjice): Stvarno su zakon! Slažem se s tobom.

MARKO: (pojavljuje se s jabukom u rukama ispod stola i gleda u Anu): Znaš li da mi je spasio život? Pao sam u Mrežnicu kad smo se šetali i nisam mogao izaći iz rijeke bez pomoći. Bujica bi me vjerojatno odnijela da on nije lajao kao lud i privukao pažnju lovaca koji su prolazili i spasili me. Vječno sam mu zahvalan.

ANA (pogleda ga iz kuhinjice): Znam kako se osjećaš. I ja imam psa… Bobija. Užasno mi nedostaje (oči joj se napune suzama).

MARKO: Je li uginuo? (suosjećajno, prilazi joj)

ANA (briše suze): Nije, nego… morala sam ga ostaviti…

Ponovo se začuje vjetar i udarci po krovu skrovišta. Ana skoči do Marka. On je primi za ruku. Oboje pogledaju prema gore, no udarci prestanu.

ANA (oslobodi ruku od njegove): A imaš li kakvih ljudskih prijatelja? (nervozno se nasmiješi pogledavajući prema stropu)

MARKO: Je li to drugo pitanje? (nasmiješi se)

ANA: Ne, to je drugi dio prvog pitanja. (i ona se nasmiješi)

MARKO (stoje jedan nasuprot drugome): Imam ekipu s košarke, ekipu s kojom se družim na faksu, cimera Igora, a najbolji prijatelj mi je Darko. S njim sam išao u osnovnu i u srednju školu. Upisao je pravo pa se malo rjeđe viđamo, nažalost…

ANA: A… ženskih prijatelja? Imaš? (sramežljivo)

MARKO: Imam, puno… Monika, Dora, Tea, Marina, Lorena… (primijeti njezin pogled) Ali to su mi samo prijateljice… Nemam djevojku. A ti?

ANA: Nemam ni ja. (nasmije se)

MARKO (nasmije se): A dečka?

ANA: Nemam. Upravo si potrošio pitanje! (smije se)

MARKO: To se ne računa kao pitanje! (smije se)

ANA: Računa, računa! Varaš u igri! (smije se)

MARKO: Ne, ja nikad ne varam. Poznat sam po ferpleju! (smije se) Sad je moj red na pitanje. Koji ti je hobi?

ANA (sjeda na sofu): Volim čitati i pisati.

MARKO (sjedne pokraj nje): Što najviše?

ANA: Je li to drugo pitanje? (smiješi se)

MARKO: Ne, to je drugi dio prvog pitanja. (smiješi se)

ANA (opušteno, poigravajući se s kosom, okrene se prema Marku i podigne noge na kauč): Najviše volim čitati bilo što vezano uz filozofiju. Sve ono što odgovara na vječna pitanja kao što su ‘tko smo’, ‘što radimo ovdje’ i ‘kamo idemo’.

MARKO (na sofi, okrenut prema Ani): Misliš, kao: mi smo planinari koji nisu pratili vremensku prognozu, grijemo se u skloništu i želimo ići kući.

ANA (smije se): Ma znaš na što mislim. Mi, ljudi. Tko smo mi zapravo, zašto živimo i koja je svrha naših života.

MARKO: Da, i ja razmišljam o tome… o svrsi. Sigurno smo ovdje radi nekog razloga. Bog ima neki plan za nas.

ANA: Bog?

MARKO: Da. Vjeruješ u Boga?

ANA: Ne.

MARKO: Zašto?

ANA (naginje se prema šalici na stolu): Ne znam… mislim da ne postoji.

MARKO: Zašto?

ANA (otpije gutljaj čaja): Ne znam… nekako… ideja da postoji jedan tip koji sve to zna i jako je moćan… to mi se čini nekako… što ja znam… neobično.

MARKO (ponovo uzima jabuku): Mislim da je religija onoliko važna koliko si to čovjek dozvoli.

ANA: Da, mislim da nije dobro da potpuno preuzme nečiji život. I zato ne mogu reći da sam sljedbenica bilo koje religije. Što ne znači da ne vjerujem…

MARKO: U što?

ANA: U činjenicu da su neka sila ili biće odgovorni za to što smo ovdje na ovom planetu i da za to sigurno postoji neki razlog.

MARKO: Koji razlog?

ANA: To je pravo pitanje. Iz kojeg razloga smo tu?

MARKO: Imaš pravo. Sigurno nije slučajnost da se život razvio na ovom planetu. Toliko zanimljivih biljnih i životinjskih vrsta! I mi ljudi kao vladari svijeta. Najpametniji i najsposobniji.

ANA: Misliš? Ako smo tako pametni, kako to da ne možemo živjeti jedni s drugima u miru? Mislim da u našoj povijesti nikada nije postojalo razdoblje u kojem nije bilo ratovanja. Nekako sumnjam da smo najpametniji…

MARKO: Misliš da ima tko pametniji i sposobniji od nas?

ANA: Ne znam. Činjenica je da puno toga ne znamo i ne možemo dokučiti. Previše je pitanja na koja ne postoje odgovori. Na primjer, ne znamo ništa o smrti. Zašto ljudi umiru? Što ako na ovom planetu obitava netko tko je pametniji i sposobniji od ljudi? A naša ograničena osjetila to nisu u stanju dokučiti? Što ako nismo sami?

U tom trenu začuje se grmljavina, najglasnija i najbliža do sad. Nakon nje sablasna tišina. Ne čuje se ništa izvana. Ugasi se svjetlo. Marko i Ana ustanu i prime se za ruke. Nešto padne s kuhinjskog ormarića. Oboje se okrenu prema izvoru zvuka. Začuje se neobični neartikulirani šapat. Zatim sve utihne.

Osmi prizor (drugi dan nakon Aninog odlaska)

MAMA: Halo, mama, je li Ana kod tebe? Ne javlja mi se na mobitel. Ne, nije ostavila poruku. (stanka) Da, posvađale smo se, ali ništa neuobičajeno. Sigurno je otišla s Lindom ili nekim drugim van da mi se osveti. Da znaš da mi je sve teže s njom. Znam da joj nije lako nakon svega, ali već je odrasla. Mislila sam da se mogu i ja malo osloniti na nju… U redu, molim te, javi mi ako ti se javi. Uf, dobit će bukvicu čim se vratim kući, baš me naljutila…

Deveti prizor

MARKO (iz mraka): Ana? Jesi dobro?

ANA (preplašeno): A-ha. Valjda jesam.

MARKO (šaptom): Moram pronaći šibice i upaliti svjetiljku.

ANA (jecajući): Khm… neću ti pustiti ruku. Idem s tobom.

Marko pali šibicu. Ugasi se. Pali drugu, drhtavim rukama pali svjetiljku i prigušena svjetlost obasjava prostoriju. Ana ga drži za rukav. Osvrću se. Nema nikoga. Sami su. Tiho je. Nevrijeme je prestalo, čuje se samo rominjanje kiše.

ANA (tiho i uplašeno, osvrće se po prostoriji, ali se ne miče od Marka): Jesi li čuo šapat?

MARKO (zabrinuto): Učinilo mi se kao šapat…

ANA (još više mu se približi): Što misliš, što bi to moglo biti?

MARKO: Nemam pojma…

ANA (skroz mu je blizu): Vjeruješ li da postoje duhovi?

MARKO (promatra je pozorno): Ne znam… mislio sam da ne vjerujem. Ali sad…

ANA (odmakne se i uzrujano šeće): Mora postojati neko racionalno objašnjenje. Jesi li siguran da nisu možda… tvoji prijatelji odlučili našaliti se s nama?

MARKO (ozbiljno): Nema šanse da bi radi šale ostali vani na ovakvom nevremenu. Opasno je.

ANA (naviri se kroz prozorčić): Nevrijeme je prestalo.

MARKO (dolazi do nje i primi je za ruku): Misliš li da bismo se trebali vratiti?

ANA (pogleda ga; još uvijek stoji pokraj prozora): Vratiti… kamo?

MARKO (pokaže glavom prema vratima): Dolje… kući.

ANA: Kući? (odjednom zaplače)

MARKO (primi je za ruke i usmjeri prema sofi): Nemoj plakati, molim te. Sigurno nam se učinilo. Vjerujem da će sve biti u redu. Sjeti se o čemu smo razgovarali: ako se sve događa s razlogom, sigurno postoji neki razlog zašto nam se ovo događa.

Ana još više zaplače. Sakrije lice rukama.

MARKO (sjedne pokraj nje, uzme tanku deku i pokrije je): Nevrijeme je prestalo. Čim svane zora, a to je za dva sata, otići ću gore i javiti HGSS-u da smo tu. Oni će doći i spasiti nas. Sve će biti u redu i vratit ćemo se sretno kući.

ANA (još jače zaplače)

MARKO (pogleda je u oči i primi za ruke): Zašto plačeš? Ana! Ana, pogledaj me.

ANA (pogleda ga suznih očiju)

MARKO: Zašto plačeš? Što se dogodilo?

ANA (kroz suze): Pobjegla sam od kuće!

MARKO (iznenađeno): Pobjegla si od kuće? Zašto?

ANA: Zato što mama nema vremena za mene. (shvati koliko je infantilna i očajno istovremeno)

MARKO (upitno je pogleda): Mama nema vremena za tebe?

ANA: Znam, znam, zvučim kao razmaženo derište. Ali nije tako kako se čini na prvu.

MARKO: Imamo vremena… ispričaj mi sve.

ANA: Moram ispočetka. Moj tata je isto šumar… (zaplače) Moj tata je bio šumar. Šuma je bila njegov život i samo se u prirodi osjećao dobro.

MARKO (tiho): Bio? To znači da…

ANA (klimne glavom i nastavi; Marko je tužno pogleda): Obožavao je Velebit, ova planina je bila njegova najveća ljubav, odmah nakon mame i mene. Otkad znam za sebe svake smo godine išli na planinarenje, svuda, s tatinim i maminim društvom, a samo nas troje smo svako ljeto planinarili po Velebitu.

MARKO: Zato ti tako dobro poznaješ Velebit?

ANA (mirnije): Da, Velebit nam je bio najbolji. Tata bi ponio šator, a ja bih mu pomogla postaviti ga. Obično smo kampirali na Ivinim vodicama. Tamo je jedan od rijetkih velebitskih izvora. Otud je prekrasan pogled na naše otoke, a tamo su zvijezde najsjajnije na svijetu.

Jeca kad govori. Marko odlazi do ruksaka, vadi papirnate maramice i pruža joj. Nastavlja priču, Marko je suosjećajno sluša.

ANA: Ležali bismo svi troje ispod njih i oni su mi pričali priče o vilama i vilenjacima koji žive na Velebitu. Kad se počela skupljati rosa, otišli bismo u šator koji bi se brzo zgrijao od našeg daha. Osjećala sam se tako sigurno – tata, mama i ja u tom malom šatoru, kao da smo sami na svijetu, kao da nam ništa nije drugo potrebno da bismo bili sretni. Sve do prošle godine…

MARKO (tiho): Što se dogodilo tvom tati?

ANA (duboko udahne i nastavi): Prošle godine na današnji dan nakon Ivinih vodica uputili smo se prema Hajdučkim kukovima. Noć prije padala je lagana kiša, a mi smo krenuli rano i stijene su još bile mokre. Bilo je maglovito. Prema Hajdučkim vodi jedan mali, kratki, ali opasni prijevoj – uski prolaz kojemu je sa svake strane provalija. S obzirom da je tako eksponiran, tamo je uvijek vjetrovito.

MARKO: Mislim da sam čuo za taj prijevoj, da baš na njemu nastaje bura.

ANA (nasmiješi se kroz suze): E, to je tata uvijek govorio Uglavnom, prešli smo ga prije toga tisuću puta i po gorem vremenu i nikad se nije ništa dogodilo. Kao i obično, mama je krenula prva i sretno je stigla na drugu stranu. Ja bih uvijek bila u sredini i krenula sam sljedeća. Okliznula sam se, izgubila sam ravnotežu i pala na koljena pa prema provaliji. Srećom, na lijevoj strani pet metara ispod prijevoja nalazi se mali džep koji me spasio od pada, no zapela sam u nemogućoj pozi i držala sam se i rukama i nogama za kamen.

MARKO: Uf, imala si sreće! I što je bilo onda?

ANA: Tata je povikao da se držim i da će doći po mene s užetom. Zavezao je uže za stijenu i spustio se do mene. Nismo oboje mogli stajati u džepiću pa me zavezao, a mama me povlačila gore. Kad sam se popela, mama je brzo bacila uže dolje tati da se popne natrag gore. On se već jedva držao za stijenu. I ruke i noge su mu podrhtavale i bio je okupan znojem. (zaplače)

MARKO (zagrli je)

ANA: Jako sam se uplašila, a mama je počela vikati u panici. I onda… kad je pokušao dohvatiti uže… izgubio je ravnotežu…(zaplače još jače)

MARKO (zagrli je još snažnije): Ana, jako mi je žao… (Ana nastavi plakati.) Ali nisi ti kriva…

ANA (otrgne se iz zagrljaja): Kako nisam kriva? Naravno da sam kriva! Nisam pratila tatine upute o tome da ne smijem gledati okolo kada hodam po stijeni! Osim toga, umro je zbog mene! Ja sam kriva! Da nema mene, još bi bio živ! (plače, a Marko je tješi)

ANA (nakon što se smirila): I od onda je sve krenulo na gore… vratili smo se u Rijeku. Majka je morala naći još jedan posao da bi otplatila kredite i sve smo manje vremena provodile zajedno. A nakon toga je pronašla novi posao na kojem zarađuje puno bolje, ali je gotovo ni ne vidim. I imam osjećaj da je zaboravila tatu… nastavila sa životom…

MARKO: Imala je odgovornost prema tebi. Možda je poslom pokušala zaboraviti?

ANA: A možda i mene krivi zbog svega što se dogodilo… Osjećam se kao da me više ne voli. Kao da me izbjegava!

MARKO: Siguran sam da nije tako…

ANA: Zašto se onda tako ponaša?

MARKO: Niste razgovarale o tome?

ANA: Nismo. Bilo je prebolno…

MARKO: Dobro je što si mi to ispričala… i da dio tog velikog tereta makneš sa svojih leđa. Znam da ti nije lako… ali zašto si pobjegla od kuće?

ANA: Posvađala sam se s mamom. Trebale smo ići na Velebit ovaj vikend… prisjetiti se tate. Ovo je njegova najdraža planina. Ovdje se osjećam bliže njemu. Ali ona… imala je druge planove.

MARKO: Žao mi je… siguran sam da je i njoj teško. Vjerojatno se jako brine.

ANA: Da… (spusti glavu) Javit ću joj se čim svane zora i uhvatimo signal. Žao mi je… baš sam se ponijela kao derište.

Gledaju se u tišini. Ana prva skrene pogled i zamijeti nešto na podu ispod kuhinjskih ormarića.

ANA (ustaje i odlazi do predmeta): Gle, što je ovo? Knjižica? Mislim da je nisam prije vidjela ovdje.

MARKO (ustaje i prilazi joj): Je li moguće? Otkud je ovdje dospjela?

ANA: Ne znam. (Uzme knjižicu u ruke. Stara je i pohabana, listovi se gotovo raspadaju. Na naslovnici ništa ne piše. Otvara knjigu.)

MARKO (stane kraj nje i pogleda naslovnicu): Što piše? Kakva je to knjiga?

ANA: Piše: Velebitske vile. Nema autora. (ogledava knjigu i čita) „Velebitske vile su ženska mitološka bića koja žive po planinama, oblacima i vodama, kraj starih hrastova, zavlače se u planinarska skloništa gdje je toplo. Vječito su mlade, imaju magične moći i zlatne kose u kojima leži sva njihova tajna. Liječe, čuvarice su istine, razgone laž i nepravdu, čuvarice su znanja, pomažu dobrim ljudima, obnavljaju mladost i proriču budućnost. S ljudima komuniciraju pomoću životinja koje su ljudima bliske. Mirišu na bosiljak i smilje, kupaju se na jezerima i pjevaju s vjetrom u oblacima. Ima raznih vila, ali sve su u početku bile jedno, samo su se različito razvile i prilagodile okolini. Smatra se da su vile nestale jer ih ljudi iznevjeriše, pastiri baciše svirale i počeše pucati puške, a narodi zaratiše. Do tada je jedno srce bilo svih ljudi, jedna volja,jedan običaj, jedan zakon.“

Pogledaju se.

MARKO: Čudno. Velebitske vile. Bosiljak?

Začuje se snažan lavež i grebanje po vratima. Oboje se uplaše i zastanu.

ANA: Što je ovo? Vukovi?

MARKO: Ne vjerujem… Pogledat ću kroz prozor.

ANA: Što vidiš?

MARKO: Neki… pas.

ANA: Pas? (i ona pogleda kroz prozor) Ništa ne vidim. Otkud pas ovdje? Što misliš, da ga pustimo unutra?

MARKO (pogleda je): Otvorit ću vrata pa što bude.

Lavež ne prestaje. Marko otvori vrata, a pred sobom ugleda prekrasnog smeđeg kraškog ovčara.

ANA: Bobi!!!

Pas joj pokraj Marka poleti u zagrljaj i skoro je sruši. Uzbuđeno i oduševljeno je počne lizati po rukama i licu. Ona zaplače od sreće.

ANA (veselo i iznenađeno): Bobi, Bobi! Jesi li to stvarno ti? Ne mogu vjerovati da si došao na Velebit za mnom! Jesi li dobro! Da ti vidim šape! Dobro je, čitave su. Sigurno si gladan, siročić moj mali. Sav si mokar! Dođi da te osušim!

Uzme ručnik i počne ga trljati kako bi mu osušila krzno.

MARKO (gleda ih u čudu i poseže za konzervom mesnog nareska): Bok, Bobi, ja sam Marko. Nadam se da voliš vrbovečki mesni narezak.

Bobi oduševljeno mašući repom krene prema Marku, još uvijek držeći na oku Anu. Baci se halapljivo na konzervu pogledavajući čas jednog, čas drugog.

ANA (iznenađeno): Možeš li vjerovati da je došao sa mnom? Koja je vjerojatnost da me nađe?

MARKO: Vjeran prijatelj – pas. Moguće je, ovčari su i izdržljivi i mudri, a da ne govorim o intuiciji. Kad si krenula od kuće?

ANA: Prekjučer. Nevjerojatno je da me našao. Prešao je gotovo stotinu kilometara! Sigurno je imao razloga. Možda je osjetio da sam… u opasnosti.

Istovremeno s njezinim riječima ponovo se u skloništu digne vjetrić. Začuje se nejasan i šumovit šapat i snažno kucanje po vratima. Bobi digne glavu, onjuši zrak i pogleda prema vratima. Zalaje… veselo i zvonko, nekoliko puta, uzbuđeno se okrene nekoliko puta oko sebe. Ana i Marko pogledaju prema vratima pa jedan prema drugome.

Deseti prizor (treći dan)

Dnevni boravak. Anina majka i baka razgovaraju.

MAMA (gužva maramicu i plače; iscrpljena je i neispavana): Nema je već tri dana. Izludjet ću. Kamo je mogla otići? Kuda je mogla nestati? Nitko je nije vidio! A nema ni Bobija. Ne znam je li je otišao potražiti ili su pobjegli zajedno.

Baka je primi za ruku. Zazvoni telefon.

MAMA (naglo i uzbuđeno, s nadom): Da, vratila sam se prvim letom. Niste je još našli? Našli ste trag? U redu, javite! (spusti slušalicu i kaže baki) Zadnji trag joj se izgubio u Senju. (razmišlja trenutak)

Pa znam kamo je otišla! Otišla je na Velebit! Danas je godina dana otkako je… otkako se dogodila tragedija sa Žarkom! Ona je na Velebitu! Bože, samo da joj se ništa nije dogodilo! Moja kći, sama, na planini! Brzo, zovi policiju! Ja ću nazvati planinare i HGSS! Samo da je živa!

Jedanaesti prizor

Marko otvara ulazna vrata, Ana stoji iza njega. Ugledaju plavokosu blijedu djevojku obučenu u bijelu prozračnu odjeću. Izgleda blistavo. Pokraj njih stoji Bobi, uzbuđeno dahće i vrpolji se. Ana i Marko iznenađeno gledaju u nju. Djevojka pomiluje Bobija koji veselo zalaje, prođe pokraj njih, ode do kuhinje, uzme lončić i natoči vodu. Ana i Marko je prate pogledom.

MARKO: Oprosti! Khm!

Djevojka se polako okrene prema njima. Drži lončić u rukama, a Bobi je zaljubljeno gleda. Pogleda ih, okrene se i stavi lončić na peć te počne nešto prtljati po njemu. Ana i Marko stoje i gledaju je.

ANA (zakašlje se i prekine tišinu): Oprosti, otkud dolaziš? Jesi možda uspjela pozvati kakvu pomoć?

Djevojka šuti i ne reagira. Marko odjednom shvati da joj je odjeća potpuno suha i pokušava to objasniti Ani. Ana shvaća i jako se iznenadi. Uhvati je strah, još više radi djevojčine šutnje. Marko odluči progovoriti.

MARKO: Tko si ti?

Djevojka završi s poslom pred peći, ode do kuhinje, donese dvije šalice, stavi ih na stol, uzme lončić, napuni šalice napitkom iz lončića i pokaže Marku i Ani da ga ispiju. Njih dvoje se šutke pogledaju, svaki uzme šalicu i otpiju gutljaj.

Odjednom djevojka otvori usta.

ZORICA: Bok, ljudi! Baš mi je drago što vas vidim i čujem.

Marko i Ana se iznenađeno pogledaju.

MARKO (smeteno): Bok! Tko si ti?

ZORICA: Ja sam Zorica.

ANA: Ja sam Ana, a ovo je Marko.

MARKO: Što to pijemo? Miriši… miriši po bosiljku. Kao i ova prostorija.

ZORICA: Da, to je bosiljak. Sviđa vam se?

ANA (otpije gutljaj i klimne glavom).

ZORICA (podraga Bobija): A ovo je Bobi! Mi smo se već upoznali, je li tako, Bobi? (zagonetno će Zorica). Kako ste preživjeli večer? Oluja je baš bila opaka!

ANA: Dobro…

MARKO: Sva sreća da smo naišli na ovu kolibu. Živiš li ti ovdje blizu?

ZORICA (nasmiješi se i pođe prema peći): Mogli bi tako reći, da, živim. Sjednite.

Marko i Ana sjednu na sofu, Zorica na stolac preko puta njih, a Bobi se sklupča između njih i promatra ih.

ZORICA: Znam, Ana, zašto si tu. Bila sam na Hajdučkim kukovima pred godinu dana i vidjela sam što se dogodilo.

ANA (iznenađeno): Molim?

ZORICA (netremice je gleda): Nisi me vidjela. Nisi me mogla vidjeti. Tvoje su oči navikle vidjeti samo ono što tvoj um kaže da postoji, a tvoje uši su navikle čuti samo ono što ti um dozvoljava. Stara je stvar – vi ste robovi svojih misli. Ali to je druga tema… (nasmiješi se)

ANA: Ali… kako si me našla?

ZORICA: Zahvaljujući našem malom hrabrom prijatelju (pokaže na Bobija). On je zaslužan što ti i ja sada razgovaramo.

ANA: Kako? Kako je dospio ovdje?

ZORICA:Imao je malu pomoć na putovanju do ovdje.

ANA: Ti simu pomogla da dođe do ovdje? Kako? Otkud?

MARKO: Tko si ti?

ZORICA: Tko sam? Poznavala sam Aninog oca. Bio je divan čovjek. Volio je šumu, životinje, Velebit i pomagao im je.

ANA: Tata?Gdje je? Je li ovdje? Je li možda živ?

ZORICA: Živ? Sve je živo, draga moja. U prirodi ništa zapravo ne nestaje, samo mijenja oblik.

ANA (rasplače se): Nema ga radi mene!

ZORICA (blago): Tvoj otac je učinio upravo ono što je trebao: žrtvovao se za tvoj život. To je najljepši mogući razlog nestajanja iz ovog svijeta. Dogodilo se upravo ono što se trebalo dogoditi, s razlogom.

ANA (sumnjičavo): Otkud znaš mog tatu?

ZORICA (zagonetno): Znam ga dugo.

ANA (još sumnjičavije): Dugo ga znaš… pa koliko imaš godina? Izgledaš… mlado…

ZORICA (ustaje i kreće prema peći; Bobi diže glavu prema njoj, Zorica ga miluje i govori): Nemoj se, draga Ana, prepuštati očaju i tuzi. Nastavi živjeti hrabro i ponosno. Uživaj u životu i u ljubavi… (pogleda Marka. Marko se smete i zacrveni.)

ZORICA: I ti i tvoja majka morate nastaviti svoj život i nastojati biti sretne i uživati u svakom trenutku.

ANA: Tko si ti zapravo?

Začuju se glasovi izvana. Pogledaju kroz prozorčić. Sviće. Marko i Ana pogledaju prema vratima. Bobi veselo zalaje. Začuju muške glasove i zvukove radio stanice. Vrata se otvore, a u prostoriju upadne Mama. Ana i Mama se zagrle i zaplaču od sreće. Marko krene prema spasiocima.

MAMA (nepomično stoji na vratima): Ana!

ANA (stoji i gleda je): Mama, oprosti, oprosti! Nisam htjela da se toliko brineš. Kriva sam… ja sam…

MAMA (stoji i gleda je, suze joj se slijevaju niz lice).

ANA (prilazi joj i grli je): Oprosti mi, molim te, opet sam zbrljala… nemoj se ljutiti na mene. Nemoj me kažnjavati, molim te!

MAMA (slomi se i počne glasno plakati): Ana! Ne ljutim se na tebe… samo… samo… ne mogu podnijeti što ga nema. Jako mi nedostaje.

ANA (plače s njom): I meni, mama! (stoje zagrljene i dugo plaču)

ANA (prošapće): Samo se nemoj, molim te, ljutiti na mene. Znaš, zbog onog što se dogodilo…

MAMA (pogleda je kroz suze): Otkud ti to da se ljutim na tebe? (odjednom shvati) Ti misliš… O drago moje dijete, nisi ti kriva. Nisi kriva ni za što. Kako si uopće mogla pomisliti?

ANA: Ali osjećam se krivom…

MAMA: Kako ti je to moglo pasti na pamet? Naravno da te ne krivim. To je bio nesretan slučaj!

ANA: Ja sam mislila… da ti mene kriviš radi…

MAMA: Naravno da ne… samo, bilo je bolno prisjetiti se… teško mi je bez tvog tate. Jako sam ga voljela, bili smo nerazdvojni… (ponovo se rasplače)

ANA (zagrli je): Ali mi smo tu. I nema smisla da više patimo… On to ne bi želio…

MAMA (nasmiješi joj se kroz suze). Imaš pravo. Morat ćemo razgovarati… o tome smo već odavno trebale razgovarati. Čim se vratimo kući, idemo na kupanje i šoping u Trst. Imat ćemo cijeli dan za sebe.

ANA: Da, mama, naravno. (briše suze)

MAMA (pogleda Marka): A tko je ovaj simpatični mladić?

MARKO: Ja sam Marko, drago mi je, gospođo.

ANA: A Vidi tko još je ovdje! Netko tko zna tatu! (obje pogledaju prema peći; tamo nema nikoga).

Mama zbunjeno pogleda Anu. Ana uhvati Markov pogled. Marko zbunjeno slegne ramenima i namigne joj.

KRAJ

Share this...
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone