1. SCENA
(Prostrana soba luksuznog hotela, ona sjedi na krevetu ispred laptopa, on u naslonjaču lista umjetničku monografiju, igra se s mobitelom. Kasno prijepodne.)
ONA: Ako mi još jedan puta u baru predlože da popijem koktel, glasno ću zavrištati. Što je s tim osobljem? Zašto agresivnost?
Zašto ne biste popili koktel?
Kazala sam ne, hvala.
A zašto ne biste? Ne odgovara Vam alkohol?
Ne, hvala.
Pa imamo mi i bezalkoholnih koktela.
Hvala Vam. Popit ću čaj.
Ali, čaj u ovo doba?
Da.
Pa sada Vam ne bih preporučala čaj…
Ma nemojte?
Ne, sada je idealno vrijeme za koktel. Preporučila bih Vam jedan od ovih bezalkoholnih koktela.
A ja bih Vama preporučila da se nosite! Vi i Vaši kokteli!
(Srednjih godina, profinjena, obrazovana, vitka, diskretan makeup, kose svezane u rep, odjevena u uske hlače bež boje, svijetlo plavu košulju, u finu, ali već nošenu odjeću, s diskretnim, ali skupocjenim komadom nakita ((obiteljsko nasljeđe)). Sjedi na krevetu u mokasinama. Govori s ironijom, nadmoćno, kao žena čija je prirodna ljepota neupitna i s godinama dobiva.)
ON: (Stariji nekoliko godina. Tip dobrostojećeg biznismena. Puniji. Njegovane kose. Lice mu je malo podbuhlo, ali ne bez šarma. U ležernom je izdanju: tamne traper hlače, košulja, pulover. Blago, odsutno): Dušo?
ONA: Nevjerojatno. Svugdje isto. Izvolite. Hvala. Molim. Da ih treniraš noć i dan, noć i dan, da samo kažu izvolite, hvala, molim, samo izvolite, oni bi i opet našli načina da proture vlastiti mediokritetski ukus i mišljenje za koje ih nitko nije pitao. Grozomorno mi je ovo mjesto. Ovaj hotel.
(Htjela bi zapaliti, baca pogled na stolić na kojem se nalazi kutija tankih uvoznih cigareta, ali se predomišlja. Priječi je svijest o štetnosti duhana. Ustaje. Na kratko se prilijepila na veliku staklenu stijenu. Suprug i dalje pažnje usmjerene na knjigu. Nervoznije u nastavku.)
I da čovjek ode na Mars, i da izdvoji za noćenje kao Sveti Petar za kajganu, i tada ne bi mogao računati na uslugu kakva se pristoji. S minimumom šutnje, odnosno, s diskrecijom.
ON: (blago) Smiri se.
ONA: (z pojačanu nervozu) Što? Da se smirim? Ti se smiri. Ja sam onoliko mirna koliko mogu biti! Nemoj mi samo prodavati te fraze. Smiri se! Ili još bolje: ‘Previše misliš!’ Joooooj! Gdje si to čuo? Previše misliš? Što to znači? Imam mozak pa ga i koristim!
(Kucanje na vratima. Tišina. On sliježe ramenima. Ona otvara vrata. Sobarica. Ona pogledom poručuje „Ne sada, hvala.“ Zatvara vrata. Nastavlja.)
Naručila sam taj koktel samo iz pakosti. Room service, koktel u vrijeme koje je primjerenije za čaj. I to s alkoholom.
U svakom slučaju, imam analitički um, propitujem stvari, analiziram, sve dovodim u pitanje, sebe, svoje misli, svoje postojanje. Pa zar to nije najvažnije? Baviti se vlastitim postojanjem?
Dragi moj, previše misliš, znam da mislim, pa što? Kao da se ja najradije ne bih voljela iz glave spustiti u srce! Ali, to ovoga časa ne ide!
I uostalom tko ti je to kazao? Tvoja majka!!!
(On ustaje kao uboden. Kao čovjek koji se zna vladati, pričeka. Stavlja ruke u džepove.)
ONA: Tvoja žena previše misli! Tvoja priglupa majka! Žena koja čitav život submisivno spušta glavu!
ON: (Poseže za njenim cigaretama. Uzima jednu tanku žensku cigaretu i pripaljuje je. Zatim otvara klizna staklena vrata. Zatim, pušeći, otvara ormar. Vadi svoj pulover, te ga stavlja na njena ramena. Strpljivo.) Pa dobro, što je bilo? Što ti je sad?
ONA: Što bi bilo?
ON: Razdražljiva si.
ONA: (Iz kofera koji donosi iz predvorja sobe i polaže ga na krevet, nakon što je malo razgledavala sadržaj, vadi ogrlicu za psa.) Ja, razdražljiva? Uopće nisam razdražljiva! Zapravo sam prilično dobre volje. Ali, smiri se! Tvoje smiri se, i tvoje previše misliš, to su fraze koje me raz-dra-žu-ju!
ON: Ok.
ONA: (Čitavo vrijeme dok govori, igra se s ogrlicom za psa. Namješta je oko ruke, pa oko vrata.) Nije ok. Smiri se me baš trigerira! Kao što si imao prilike primijetiti svaki put na spomen te tvoje preporuke! I? Zašto je, dušo, lijepo ne odbaciš i više ne spominješ? Do sada si već na broju pokušaja i promašaja mogao shvatiti da ta formula ne djeluje. Razumiješ? Pokušaj, ili nešto drugo, ili napokon nauči nositi se s mojim nemirom, mojom neurozom, i mojom razdražljivošću!!!
(Tišina. Dulja pauza. Oboje su kao zaleđeni u pozicijama u kojima ih je ta atmosfera zatekla. Odjednom ona s ogrlicom oko vrata zalaje. Potom se glasno nasmije. Smijeh se čini iskrenim, ali i pomalo histeričnim. I on se nasmije.)
ON: Samo ne želim da se uzrujavaš!
ONA: Ne! Ti ne želiš da moja uzrujanost remeti tvoj mir!
(Sjeda na fotelju na kojoj je on ranije sjedio. On i dalje stoji izložen posred sobe.)
To hoću li ja biti uzrujana ili ne, tebi je to posve svejedno! Ali! U prijepodne u kojem želiš na miru ispijati espresso i listati monografiju Gorana Petercola, ili gledati Formulu 1, svakako ne želiš da ja budem uzrujana!!!
ON: Dobro. Razumijem što želiš kazati. Ali. Zapravo te pitam što te je okinulo prije mog smiri se? Bilo je nešto prije. Bilo je. Kad već razgovaramo, nema smisla da stojimo na periferiji. Što je bilo?
ONA: Ništa nije bilo. Ništa naročito. U samoj srži je moja bol, dragi moj. Moja bol koja proizlazi iz mog shvaćanja da ti ne možeš sa mnom boraviti u istoj sobi. (Navlači na sebe njegov pulover. Svježina izvana.)
ON: (Nasmije se.) To nije istina.
ONA: Ne možeš samo egzistirati. Naprosto bivati. Opskrbio si se sa svojim igračkama. S knjigama. S televizijskim emisijama. Svakog časa se hvataš svog itinerera.
ON: Našeg itinerera. Pa što je loše u tome? Da imamo u planu otići na ručak, poslijepodnevnu šetnju po istarskoj kaldrmi, otići na koncert, to si htjela…
ONA: Točno tako! Zajednički projekti. Zajednička zabava.
ON: Oprosti, od kada je to ručak – projekt?
ONA: Ne pravi se pametan!
Pauza.
ON: Ponijela si Rufusovu ogrlicu? Nisam baš siguran da je Franc sposoban dobro zbrinuti našeg psa. Samo da se nije negdje napio i zaglavio do sutradan. A Rufus bude osuđen na kontemplaciju o bitku i vremenu, i na post. (Kratka pauza.) Lena?
ONA: (Šuti. Zavezuje pseću ogrlicu oko pasa, na pulover, kao opasač.)
ON: Ok. Pa što bismo trebali? Došli smo ovamo na odmor. Odsjedamo u ovom prokletom hotelu jer si ti tako htjela. Što da se radi? Imamo vremena. Zar ti nisi htjela pročitati knjigu u miru? Ne vidim gdje je razlika u tome da ja gledam Formulu 1, a ti da provedeš dva sata u hotelskom spa-u?
ONA: Međutim.
ON: Što.
ONA: Lijepo si to zaključio, međutim.
ON: Međutim što?
ONA: Međutim, to. Da ti mene uopće više ne vidiš. Odnosno, i predobro me vidiš. Jedino Ti me i vidiš na čitavom planetu Zemlja, i zato me boli kad vidim da Te ja ne zanimam.
ON: Što?
ONA: Da te ne zanimam. To je već zamor materijala, ili što. Predvidiva sam. Dosadna. Poznajem te. Preda mnom ne možeš muljati kao što muljaš svojim pripravnicima. A to je zamorno. Kada te netko stalno poziva da svjedočiš istinu. Kada te stalno ispreskakuje pitanjima da bi te dočekao na mjestu na kojem ne želiš da te se vidi. Kada te netko stalno suočava sa samim sobom.
ON: (Tišina. Sjeda na rub kreveta. S puno pažnje izuva jednu po jednu ručno izrađenu papuču od ljubičastog rebrastog samta.)
ONA: I zato ti kažeš da previše mislim. Previše analiziram. Previše te držim budnim. A ti bi spavao. U svom nesvjesnom. Ispred televizora. Maštajući o ženi koja bi kao kanarinac pjevala pod tušem. I koja bi te gledala s velikim očima. I koja bi bila zahvalna na svakom tvom nemoj misliti.
ON: Dušo…
ONA: Ali, što je sa mnom? Previše ti je mene! Zamaram te!
ON: Nije to.
ONA: Nego što je?
ON: Došli smo na odmor, pobogu. Zašto se ne bismo odmarali?
ONA: Za tebe odmor znači to da te ostavim na miru. Za tebe je odmor uranjanje u gluposti. Okupiranje uma samim trivijama.
ON: Pardon, Petercolova monografija nije trivija.
ONA: (Ustaje. Ushodala se po sobi.) Za tebe je odmor mozak na pašu. Bijeg od sebe. A, za mene je odmor, naprotiv, uranjanje u sebe! Promatranje sebe. Bivanje u sebi. I tu se razilazimo. To me boli. To je doista procjep. To ne možemo zakamuflirati.
ON: Lena…
ONA: Razumiješ? Ne mogu se usredotočiti na to da na površini održavam formu. Ne mogu. Mene TO umara. Suprotno onome što tebe umara. Mene forma umara. A ti stalno bježiš u tu formu. Nakon sedamnaest godina, to je prva stvar koja nas doista razdvaja. I to me boli.
ON: Pa dobro. Ovog trenutka je to tako. Ne mogu ti proturječiti, jer si, i opet, posve u pravu. Ali, što. Što ćemo sad?
ONA: Da, to je pitanje.
ON: Što ćemo. A što bismo trebali? Strpjet ćemo se, i to će se promijeniti.
ONA: Čekat ćemo. Evo ga na! Ti i opet u konformizam! Za tebe je najbolje spustiti uši i strpjeti se. Odnosno trpjeti. Ali, ja to ne mogu.
(Sjeda na prozorsku dasku.)
ON: Strpjeti se. Ne trpjeti. Strpjeti se. (Pauza.) Ne možeš, ili ne želiš?
ONA: Ne mogu. Ne želim. I ne mogu. U tome je problem. Ti misliš da je to ne želim. I ne želim. Ali, isto tako i ne mogu. I da želim. Ne bih mogla. A, ti ne možeš ovo drugo.
(Za tren se čini da bi se s lakoćom mogla prekobicnuti preko prozora.)
ON: Što to?
ONA: Suočiti se s istinom.
ON: (Duboki uzdah.) Boli me glava. Idem malo odspavati.
ONA: Da, idi spavaj.
ON: Pa, što je sad? Predbacuješ mi?
ONA: Ne. Zaista. Ne. Znam da te ovakvi razgovori strahovito umaraju.
ON: Pa, hoćeš li me probuditi na vrijeme za ručak?
ONA: (Tišina, suze u očima.)
ON: Hoćeš li?
ONA: Da.
ON: A onda bismo mogli obići Svetvinčenat.
ONA: Da.
ON: Doista?
ONA: Da.
ON: Obećavaš?
ONA: Da.
(Zagrli je. Liježe u krevet. U fetus položaj. Pored kofera. Ona iz ormara uzima opremu za odlazak u hotelski bazen. Zvukovi morskih valova, isprva tiho, a zatim sve glasnije i glasnije.)
2. SCENA
Noćni klub. Party u punome jeku. Razularena rulja. Istrijanski band svira. Buka. Šank.
ONA: Ovdje je grrrrrrrozno. Trebali smo ostati doma.
ON: Lena, popij nešto, grozno izgledaš.
ONA: Što?
ON: Šalim se, i naručujem ti beton!
ONA: Beton? Što je to?
ON: Vidi. (Pokazuje na tablu iza šanka. Šarenim kredama piše: „Happy hour BETON: beherovka + tonic“. Naručuje dva betona).
(Ona popije jedan nadušak, a drugi uzima u ruku s namjerom da ga lagano pijucka.)
ON: (Prizor ga nasmije.) Jedan je bio za mene.
ONA: (s osmjehom) Morat ćeš nam naručiti još jednu rundu.
ON: (Naručuje. Dolaze pića. Njemu zvoni mobitel. Javlja se. Govori na šanku. Začepio je jedno uho radi buke, da bolje čuje. Ipak ne izlazi. Ona odlazi do skupine od tri mladića, u kasnim dvadesetima.)
ONA: Domaći?
MLADIĆI: (Predstavljaju se.) Da. Simon. Aleksandar. Vito. A Vi?
ONA: Prelazimo na ti! Zagrepčani. Ja u stvari ne, ali moj suprug je četvrta generacija Zagrepčana. Njegova obitelj ima i grb. (Govori s cinizmom.)
ONA: Dečki, što ćete popiti? (Hvata konobara u prolazu za podlakticu. Govori mu:) Četiri betona! Moj suprug će platiti. (Pokazuje na nj’ za šankom.)
Mladići se smiju. Jedan joj šapuće na uho. Suprug prati sa zanimanjem, dok se usporedo napreže da razgovara na telefon.
ONA: Jel imate što za pušiti?
Jedan od mladića vadi kutiju cigareta iz džepa.
ONA: Ništa zelenije?
MLADIĆI: Što? (Smiju se. Jedan od njih zapjeva:) Raste trava zelena, zelena…
Drugi ispruži dlan prema njoj.
ONA: Je li to poziv?
MLADIĆ: Da.
Ona stavlja svoju ruku u njegovu. Svo četvoro izlaze. Ona se osvrće, pogled joj se susretne sa suprugovim, daje mu znak da će se vratiti.
ON: (Sjedne na barski stolac. Odlaže telefon pored čaše. Želi zapaliti cigaretu, ne može pronaći upaljač. Dolazi konobarica, mlada, alternativnog izgleda i pripaljuje mu cigaretu.) Hvala.
KONOBARICA: Privatno ili poslovno?
ON: Privatno. Na odmoru. Sa suprugom.
KONOBARICA: Znate li koja je razlika između supruge i ljubavnice?
(On pogleda upitno.)
KONBARICA: Ljubavnica govori skidaj sve sa sebe, imamo samo petnaest minuta, a supruga, skini sve sa sebe i daj mi šareno za veš mašinu. (Smiju se.)
Gdje Vam je supruga?
ON: Izašla je na zrak. Odakle Vam to? Taj vic?
KONOBARICA: To ovdje pokupim, na šanku. Imate djece?
ON: Imamo psa. Rufusa. (Uzima mobitel, pokazuje fotografiju psa.)
KONOBARICA: Što kažete da poslije odemo na neko mirnije mjesto? Smjena mi završava u tri.
ON: Pitat ću suprugu.
KONOBARICA: (Nasmije se.) Za dozvolu?
ON: (Također se smije.) Krivo sam Vas shvatio. Mislio sam da se poziv odnosi na suprugu i mene, da nam želite pokazati neko mjesto za izlazak koje se ne smije propustiti.
KONOBARICA: Pa, mogla bih i to. No problem. Bit ću ovdje. Javite se. (Odlazi.)
Dolazi supruga s trojicom mladića. Izgledaju kao skupina koja je upravo proživjela neku pustolovinu. Neprestano se smiju. Ona ih upoznaje sa suprugom.
ON: (Usklađuje se s njihovim raspoloženjem.) Što ćete popiti?
MLADIĆI: Četiri betona!
ON: Pet!
Naručuje pića. U pozadini band. Gibaju se u ritmu.
ON: Gdje ste bili?
MLADIĆI: Preko puta je tatoo shop.
Magdalena nam je pomogla birati crteže.
Vaša žena ima ukusa. Mislim, važno nam je da dobro odaberemo, s time ćemo biti čitav život.
ONA: Dušo, tetovirala sam se.
ON: Nisi valjda. Šališ se. (Pauza.) Šališ se, zar ne?
ONA: Ne, nije šala. Ali, diskretno. Tvoje malene inicijale na stopalu.
ON: (Ozareno, sviđa mu se ideja.) Ozbiljno?
ONA: Ne misliš valjda da bih, ako išta, tetovirala tvoje inicijale?
(Mladići nastavljaju neobaveznu časku u drugome planu.)
ON: Zvao me Franc.
ONA: Je li?
ON: Kaže, osam propuštenih poziva. S tvog broja. Zabrinuo se da nam se nije nešto desilo. Kaže, neko vrijeme nije bio raspoloživ, i odjednom, osam propuštenih poziva. Lena?
ONA: Što? Pa zanimalo me kako je Rufus.
ON: Ok. Rekao je da je, također, dobio i nekoliko tvojih poruka.
ONA: Pa što me gledaš? Zabrinula sam se za Rufusa. Ti si rekao jutros, sjećaš se, tko zna je li Franc sposoban brinuti o Rufusu.
ON: Znaš da Franc bude po nekoliko sati nedostupan radi pacijenata.
ONA: Pa, dobro. Stavila sam poziv na repeat. Nećete me valjda radi toga prozivati?
ON: Bio je lud od brige, kazao je, mislio sam da se tebi nešto dogodilo. Prepala si ga.
ONA: Pa što? I on je mene. I? Kako je Rufus? Jel ga uopće spomenuo?
ON: Da, ne brini, sve je ok, bili su u šetnji večeras, bacao mu je lopticu u parku.
ONA: U kojem parku?
ON: Na Trgu Francuske.
ONA: Baš je odabrao.
ON: (Nasmije se.) Kako si?
ONA: Malo mi se muti pogled. Mislim da ću morati povratiti.
ON: O, Bože.
ONA: Ne sada. Sada mi se pleše! (Odlazi plesati. On ostaje u društvu s tim mladićima. Čini se kao da se zabavljaju.)
3. SCENA
Franc, Lena, svatko u svom prostoru.
ONA: (Uzima mobitel iz torbice, isprva sjedne na rub kade, pa bira broj. Nakon dva poziva, netko s druge strane ipak diže slušalicu:) Franc?
FRANC: Lenice?
ONA: Što radiš?
FRANC: Spavam. Spavao sam. Ti? Kako si, dušice?
ONA: Oh, oprosti. Nisam te htjela probuditi. Nisam mislila da spavaš?
FRANC: U četiri ujutro? Pa što bih drugo radio? Gdje si?
ONA: Ja? (Glasno uzdahne.) Trenutačno u kupaonici.
FRANC: Sama?
ONA: Da.
FRANC: A gdje je Alan?
ONA: (Duboki uzdah.)
FRANC: Jesi li u hotelu?
ONA: Ne, ne u hotelu.
FRANC: Pa gdje si?
ONA: U jednom zapuštenom restoranu.
Zatvorila sam se u kupaonicu na katu po naputku Mime, koju smo večeras upoznali, i koja čuva ključeve vlasniku koji izvan sezone boravi u Berlinu. Htjela sam na miru razgovarati.
U donjim salonskim sobama s antiknim namještajem i šankom koje gledaju na usku kamenu uličicu u jezgri gradića, sjedi Mima s mojim suprugom, trojicom mladića i još nekima koje smo pokupili putem, i toči im pića.
FRANC: Aha. Lenice, je li sve ok? Što je bilo? Reci mi.
Ona počne plakati.
FRANC: (Začuđeno.) Plačeš?
Zajeca glasnije.
FRANC: Lenči. Dušice? Pa što je bilo? Je li Alan nešto zaje*****?
Ona plače i dalje.
FRANC: Nemoj plakati. Hoćeš da ja s njim porazgovaram?
I dalje plače.
FRANC: Razgovarat ću s njim. Ništa ne brini. Lenice, dogovoreno?
ONA: (Odlučno.) Daj mi, molim te, Rufusa na telefon.
FRANC: Što? Hoćeš Rufusa?
ONA: Da, molim.
FRANC (zbunjeno): Ali, Rufus spava.
ONA: S tobom? Tu je?
FRANC: U predvorju. Lenice, jesi li što uzela?
ONA: Što? Gdje?
FRANC: Jesi li što popila?
ONA: (kroz smijeh i suze): Franc, oh Bože, zabetonirala sam se.
Sjeda u praznu kadu.
FRANC: Pa što si uzela? Alkohol? Droge?
ONA: Da.
FRANC: Što? Drogu ili alkohol?
ONA: I.
FRANC: Što i?
ONA: I, a ne ili. I. Alkohol i drogu.
FRANC: O Bože, pa što ti bi? Lenice, brineš me. To ti nije nalik. Što si uzela?
ONA: (odjednom ljuto): Pa, dobro hoćeš li mi dati Rufusa na telefon, ili ne? Gdje je Rufus? Je li uopće još živ? Smjesta mi ga daj na telefon!
FRANC: Ok, ok, umiri se, nosim telefon.
Franc teatralno u predvorju (prostor je samo simbolički naznačen, kako bi ilustrirao da pas nije imao pristup u npr. spavaću sobu, što je uvriježeno kod mnogih vlasnika pasa) staje ispred Rufusa, pravog bijelog borzoja, i govori:
Imate poziv, Old Sport, probudite se. Maćeha Vas traži.
Onda u slušalicu:
I, kako da to izvedem? Da te stavim na spikerfon?
ONA: Ne! Ne na spikerfon. Stavi mu slušalicu na uho.
(On to učini.)
ONA: Rufuse! Bok! Bok, zlato, mazice moja. Kako si?
Čuje se preko telefona intenzivan lavež psa.
FRANC: Isuse Kriste! Pa, kako da ga sad smirim? Probudit će cijelu zgradu.
Ona se smije.
FRANC: Lena, izvoli odmah smirit svog psa. Kako god znaš!
ONA: Stavi me na spikerfon.
Rufuse, mir! Dosta! Smiri se.
Rufus umukne.
Neko vrijeme vlada tišina.
ONA: Franc sada me makni sa spikerfona, želim ti nešto reći, i ne želim da to Rufus čuje.
FRANC: Evo.
ONA: Razvodimo se.
FRANC: Što?
ONA: Razvodimo se.
FRANC: Pa, kako to? Alan mi ništa nije rekao. Čija je to ideja? Ne bih rekao da je to Alanova ideja. Mislim da mu rastava nije ni u peti. Lena?
ONA: Ali, tako je.
FRANC: Zna li Alan?
ONA: Na nekoj razini, pretpostavljam. Mora znati.
FRANC: Pa, što je bilo? Reci mi? Je li nešto zaje***?
ONA: Ne. Stvarno nije ništa, sad…
FRANC: Dolazim u Istru.
ONA: Što? Ne. Nemoj dolaziti.
FRANC: Moramo razgovarati.
ONA: Pa sada razgovaramo.
FRANC: Magdalena, ima li netko drugi?
ONA: Ne. Nitko.
FRANC: Nitko?
ONA: Ne.
FRANC: Pa zašto onda? Ne razumijem.
ONA: Zato što stvari nisu kako treba.
4. SCENA
On i ona objeduju u restoranu.
ONA: Što? Naručuješ odrezak?
ON: Polu-krvav, molim.
ONA: Ne mogu vjerovati.
ON: Pa, što je sad? Zgađena si?
ONA: Da.
ON: Ja ti se gadim? Ili, što?
ONA: Ne. (Suze.) Molim te, možeš li naručiti nešto drugo?
(Konobar stoji u neprilici. Čeka.)
ON: Što na primjer? (cinično) Salatu?
ONA: Zašto ne? Uostalom, što bi ti škodilo?
ON: (odrješito konobaru): Biftek.
Pa što bih sad trebao? Postati vegan?
ONA: Barem obazriv.
ON: Lena. (Ulijeva buteljiranu vodu u čaše.) Godinama tako živimo. (Pokušava se našaliti.) Ti biljojed, ja mesojed. Nikada to nije bila tema, a kamo li da me radi toga gledaš poprijeko. Što je sad?
ONA: Što je sad?
ON: I meni nedostaje Rufus. Ne zamjeraš mi valjda što smo ga ostavili doma? To je bila i tvoja odluka.
ONA: O Bože. Pa, o čemu ti? Kakve Rufus ima veze s tvojim krvavim odreskom? Iako, naravno, da sjedi s nama za stolom, sigurno bi se pitao kada će doći trenutak da i sam završi na tvom tanjuru.
ON: Lena! Pretjeruješ!
ONA: Ja pretjerujem? Ja pretjerujem uvijek kad iznosim činjenice. Zanimljivo. To što je Rufus životinja, jednako kao i tele, što ima osobnost i karakter, da ne govorimo o duši, to se zove pretjerivanje. A, to što ti jednu životinju trpaš u jedan razred, jer si s njome sasvim slučajno razvio neki emotivan odnos, a drugu u drugi, jer nikad nisi njenu vrstu ni vidio u živo, to da tu drugu ni ne smatraš životinjom, već najpojednostavljenije rečeno – hranom, to nije pretjerivanje. Pa ja ispadam neurotičnom. Ti si zdrav mužjak u naponu svojih godina, ja neurotična žena koja iz obijesti, ili još bolje, iz dosade propagira alternativni stil života.
Dolazi konobar s hranom.
ON: Odnesite. Nemam više teka.
ONA: Ali, nije da me to još uvijek toliko uzrujava. Najviše me uzruja činjenica da ti svaki put, a ma baš svaki put, kada sa mnom nešto nije „kako treba“ spominješ Rufusa, kao da je Rufus daljinski upravljač s kojim ćeš regulirati moja emotivna stanja.
ON: Odakle ti to?
ONA: Odakle? Iz svake naše konverzacije koju vodimo unatrag…
ON: To nije istina!
ONA: To je itekako istina. Samo što na žalost, takvih vlastitih banalnosti ti nisi svjestan. I to mi se gadi. To. Ne način na koji žvačeš meso. Ne činjenica da proždireš životinje, nego način na koji raznorazne apsurde tako benevolentno nastojiš zgurati pod tepih, i prikazati ih kao normalne, dok zapravo najnormalnije stanovište nastojiš prikazati neurotičnim. A zapravo ti si taj koji je neurotičan. Ti! Ne ja!
Ona brizne u plač.
ON: Lena.
Ona jeca.
ONA: Ali tebe podržava čitavo društvo. Što društvo, čitav planet!
ON: Pa sad mi spočitavaš globalizaciju? Kako da se od toga branim?
U redu, priznajem ti, ako hoćeš, ja nisam osviješten kao ti, nisam kritičan kao ti, nisam pronicljiv kao ti, nisam beskompromisan kao ti, jednom riječju nisam kao ti, to jest, ja nisam ti! Ja sam ono što jesam. A to što ja jesam, to se tebi gadi!!!
On se diže od stola. Odlazi. Nema ga neko vrijeme. Ona i dalje diskretno plače.
Nakon nekog vremena vraća se s poslužiteljem koji servira dva tanjura. Na oba – salata. Zatim on sjeda za stol.
ON: Slušam te, Lena. Tu sam.
Možda ne reagiram uvijek na najprimjereniji način, ali činim najbolje što mogu…
(Duboki uzdah.)
Nekada ti je moje najbolje bilo dovoljno…
Danas ću pojesti salatu, neće mi škoditi. (Nasmije se.)
Ali, u krivu si kad misliš da je Rufus tako tankoćutan kao i ti.
ONA (Naglo diže glavu i nasmije se.): Je.
ON: Ja ti kažem da nije.
ONA: Itekako je.
ON: Ok, dakle, dvoje protiv jednoga.
ONA: Dopustio bi da on i ja budemo u istom taboru, zajedno, protiv tebe?
ON: Nadam se da vi to nećete htjeti.
Tišina.
ON: Lena? Nemojmo se odvajati u tabore. U redu?
ONA: (Šuti. Suze joj kliznu niz lice.)
ON: Bi li htjela da se poslijepodne odvezemo u Roč?
ONA: Zašto se toliko trudiš? Zašto ti je toliko stalo do nas? Vrijeđam te, doduše nehotice, ali prozivam te, prezirem, a ti svaku situaciju – popravljaš.
ON: Lena, Ti si jedina vrijednost u mome životu.
ONA: Jesam li doista?
ON: Pa, zbilja? To me pitaš?
ONA: Ali, ti stalno gaziš po mojim svjetonazorima.
Zvuk dospjele poruke na mobitelu. Oboje pogledaju u svoj aparat. Poruku je dobio on. U sebi čita.
ON: Dolazi Franc.
ONA: Što?
ON: Ostavio je Rufusa svojoj sestri. Kaže da ga ne zaustavljam, već je na putu.
5. SCENA
On sam u hotelskoj sobi. U boksericama.
Gdje mi je sad to prokleto šilo? (Traži predmet po sobi.)
Neka sve ide u p. m. Ma, u tri p. m. Jebemu! Jebem ti! Jebeno šilo?! Koji k.?! Gdje sam ga stavio!?
Zaleti se u staklena klizna vrata koja dijele sobu od predvorja, a koja ranije nisu bila navučena. Udari glavom o staklo.
Negoduje u tišini. Sjeda na krevet. Neko vrijeme prosjedi na krevetu držeći se za glavu.
Onda mu pogled spuzne na pod, a tamo, ispod stolca ugleda malo postolarsko šilo koje je posudio od konobarice Mime. Četveronoške dopuza do šila, podigne ga i sjeda na isto mjesto na krevet.
E, moj Rufuse! To ti je život.
Da si tu, sada bi vidio što je to peh.
Zalaje, oponašajući psa.
Moram probušiti novu rupu na opasaču. (Duboki uzdah.) Dotle je došlo. Što će mi opasač kad su mi hlače taman, pitaš se… I ja se to pitam. Ne samo da su mi taman, već idu prema tome da mi budu…
Ustaje, uzima opasač i buši… Odjednom se vrhom šila nespretno ubode u prst.
Aaaaa. U p. m!
Koji k. tu izvodim? Nikad nisam imao smisao za praktične stvari.
Pauza.
A čini se ni za misaone.
Njoj se tako čini.
Da postajem dežmekast, to joj ne smeta. Jer nju ne zanima forma, ponavlja, nego sadržaj.
I što sad?
(Nakratko ulazi u kupaonicu. Iz kupaonice donosi papir kojim omotava krvavi prst. Na glavi mu mokar ručnik kao oblog.)
Što to znači?
Da ne zadovoljavam. Ne zadovoljavam.
Počinje se smijati. Sve glasnije. Daje si odušak.
Stari moj, jedini ti me prihvaćaš takvog kakav jesam.
Opuštenog. Ostarjelog.
Konformistu.
Samo da sredim taj remen, pa odosmo ti i ja u šetnju. Kupit ću nam novine, sjest ćemo uz more i popiti espresso, i… Zavijati na pučinu.
(Uzima telefon, zove recepciju:)
Gospođice, da nemate neki servis gdje bi mi mogli probušiti jednu rupu na remenu?
6. SCENA
Dvojica muškaraca na šanku. Franc. Alan. Nekoliko praznih čaša. Pod utjecajem su alkohola. Nakon svake replike – pauza.
FRANC: Zbilja hoćeš znati o čemu je riječ?
ON: Nasmije se.
FRANC: Evo, reći ću ti. Dakle. Vozili ste se ovamo. Bio je polu-suton. Prolazili ste pored nekog jezerca, a u njemu refleksija triju stabala. I oblaci. Ona te pogledala da zausti ovo je kao Dalí, i odjednom joj se učinilo da se vrijeme rastvara.
Popije nadušak piće.
ON: Što, doživjela je ljepotu, pa sad vidi da mi je donja vilica previše isturena? Postao sam ružan. Nasmije se.
FRANC: Ne.
ON: Ne mogu vjerovati. Tebi je povjerila o čemu se radi?
I on popije nadušak.
Lena! Pa, zar nije mogla razgovarati sa mnom?
FRANC: Poslije ti je pod kotač doletio zec. Razumiješ? Ali, nije to što si zatukao zeca, od prvoga dana jedeš meso, dakle, radi tebe kolju životinje, to njoj ne smeta. Problem je kako si to odigrao.
ON: Nisam stao.
Pauza.
Nije imalo smisla zaustavljati se. Životinja je već bila pregažena. Lena je nije ni vidjela. Bilo je, ili ćemo se survati u provaliju, ili ćemo ostati na cesti.
FRANC: Ali, nakon dvadesetak minuta ste se vraćali po istoj cesti, morali ste, fulao si put… Usporio si jer je u mraku bilo teško razaznati što je. Ispred vas truplo na asfaltu.
ON: (Smijeh.) Truplo! Truplo.
FRANC: Prvo ste otišli u hotelski bar. Na silu ste popili par pića, ali nad vas se već nadvila atmosfera toga udesa.
Uglavnom, mislio si da ste u tome skupa.
ON: Ništa mi nije rekla.
FRANC: Ali, izgleda da niste…
ON: Dosta, Franc!
FRANC: I s time je započeo neminovni proces separacije.
ON: Haluciniraš. Ta epizoda nema nikakav značaj.
FRANC: Razvodiš se, stari moj.
ON: Prekini.
FRANC: Razvodiš se.
ON: Kako znaš? Je li ona nešto rekla?
FRANC: Ona je već odlučila. I to je tako.
ON: Pa, što je rekla?
FRANC: Da uzima Rufusa.
ON: A, ne! Rufusa joj neću dati. Neću dozvoliti da uzme Rufusa.
FRANC: Morat ćeš. Ona uzima Rufusa, a ja sam pripao Tebi!
KRAJ
kontakt autorice: novatanja@gmail.com
