ŽELJKA ŽUPAN VUKSAN: Arta – ostavljeni pas

LIKOVI:

Arta – pitbul, izgubljen

Tobi – mješanac, lutalica

Duks – mješanac, pas iz utočišta

Francek – mješanac, pas iz utočišta, teško bolestan

Gazdarica – vlasnica azila

Joža – radnik u utočištu

Višnja – slabovidna djevojčica

Višnjina mama

Otac i troje djece

                                                       OVO BI MOGAO BITI VAŠ PAS

Scena 1.

Polumrak, u dnu scene pale se i gase svjetleće reklame. Scenom užurbano prolaze ljudi sa šeširima na glavi. Muškarci nose aktovke, a žene poslovne torbe. Između njih hoda Arta i pokušava započeti razgovor. Arta nema šešir ni aktovku, on ima maramu protiv buha i pseću ogrlicu. Novu, žutu, s uočljivim privjeskom.

Scena 2.

Ljudi odlaze sa scene, ostaje samo Arta i iza njega svjetleće reklame. Svjetlo je na Arti i on počinje svoj monolog.  Arta (pitbul, mladi pas, zbunjen, gleda oko sebe, nesiguran, obraća se  publici):

Ni sam ne znam kako se sve dogodilo, kako sam se našao ovdje, u ovom metežu. Pokušavam nekoga nešto pristojno upitati, ali kao da me nitko ne primjećuje. A još jučer sam bio u svom domu, umotan u svoju dekicu grickao najdražu poslasticu. To vam je mali bombončić okusa kuhane govedine. (Arta se čeznutljivo gladi po trbuhu): Mmmm, ne znam otkud on mojoj gazdarici, ali kad samo jako dobar, uvijek ga dobijem za nagradu. Uh, kako bi mi sad dobro došao!

Arta (cvileći): Nisam jeo ništa od jučer. Čak ni pio. Gazdarica je zalijevala cvijeće i ostavila otvorena dvorišna vrata. Nisam mogao odoljeti iako mi je bezbroj puta rekla da ne idem sam na ulicu i odjurio sam. A tko ne bi to učinio, recite mi! Morao sam vidjeti što se to skriva iza naše ograde. Pa iza ograde susjeda Marka, pa onda još malo do pekare, pa još malo do kioska na kojem gazda kupuje novine i… eto. Ne znam ni sam kako sam se ovdje našao. Odjednom sam se našao u ovoj uskoj ulici. Čudan je ovo grad. Nitko ni sa kim ne razgovara. Ovi su ljudi kao lutke, svi jednako izgledaju. (uzdiše) Ah, kako mi nedostaje moj dom!

Scena 3.

Arta zbunjena gleda oko sebe, ne zna kud bi krenuo. Pale se svjetla sa strane, na pozornicu dolazi Tobi, pas lutalica, neuredan, nepočešljan, oko vrata ima staru izlizanu ogrlicu bez privjeska. Arta mu pokušava prići, ali mu Tobi okreće leđa i pokušava se namjestiti na pod ispod izloga. Izlog pripada trgovini kućnih ljubimaca, uredno je posložen, vide se uzice za pse, lopte, zdjelice za hranu, nove ogrlice, krletka za ptice i manji kavez za hrčke.

Arta (pitbul):  Dobar dan! Lutalica ne odgovara pa Arta glasnije ponavlja pozdrav. Dobar dan! Oprostite, smijem li Vas nešto upitati?

Tobi: (za sebe): Još jedan novi. Vidi se da je tek došao, (publici) pogledajte te obraščiće, tu sjajnu ogrlicu, a tek parfem! Najprije ga nanjušiš pa tek onda ugledaš.

Tobi (obraća se Arti): Što hoćeš?

Arta: Ne znam gdje sam, možete li mi pomoći?

Tobi: Ovisno kakvu pomoć tražiš. I daj molim te, ja jesam stariji od tebe, ali nemoj mi govoriti Vi! Nisam ti ja na to navikao!

Arta (sav uzrujan, želi što prije saznati što mu se događa): Dobro, u redu, neću više, oprosti! Molim te, reci mi samo gdje sam. Reci mi kada je ručak, užasno sam gladan. Kad ćemo dobiti dekicu ili barem košaru za spavanje. Ne mogu spavati na ovom hladnom pločniku. Bole me kosti. I… od jučer se nisam okupao, nisam oprao zube, doduše, nisam ništa pošteno ni pojeo…

Tobi: Prijatelju, uspori malo. Ovdje imaš vremena na pretek.

Arta: Kako to misliš? Meni se zaista žuri. Moram se što prije vratiti kući.

Tobi: Sjedni tu pokraj mene, smiri se i reci što ti se dogodilo.

Arta (s gađenjem gleda na prljavi pod. Skida svoju maramu protiv buha i sjeda na nju.  Isprva šuti, a potom progovori kao da će zaplakati):

Ne znam ni sam kako se sve to dogodilo, htio sam samo vidjeti što se skriva iza naše ograde. A trebali smo krenuti na put. Bio sam silno uzbuđen. Nikada još nisam vidio more. Gazdarica je zanosno govorila o nekakvim tretmanima mladosti, gazda je pričao kako će se konačno dobro odmoriti i naspavati i kako je taj odmor zaslužio nakon toliko godina crnčenja u ZET-u. Da su mu se ti vražji tramvaji popeli na vrh glave…

Tobi (prekine ga u sredini rečenice): HAHAHAHA i ti si tome povjerovao! Da će jednog običnog psa pustiti u hotel na moru i da ćeš uživati u njihovom odmoru!!!

Arta: Kako misliš njihovom? Pa to je naš zajednički odmor!!! Znaš li ti kako je meni teško, koliko ja radim?! Pa ja ti cijeli dan stražarim. Cijeli dan čekam da se gazda vrati s posla. Ne smijem se maknuti iz svoje košare.

Tobi (smije se): Stvarno si naivan. Strašno težak posao, ležati cijeli dan u mekanoj košari za pse! Sigurno misliš da će te tražiti?! Oni ti sad već uživaju na moru sretni što su se lako riješili svog ljubimca. Nema šanse da će se vratiti po tebe.

Arta: Naravno! Pa ja ne mogu živjeti na ulici. Ja sam ovdje samo u prolazu. Ja samo tražim put kući, ja samo…

Tobi (prekine ga): Ja samo, ja samo… To ti misliš da će ova avantura završiti sretno. Prijatelju, sretni završetci ne postoje.

U tom trenutku začuje se lavež, komešanje. Iz susjedne ulice dojure još tri psa. Psi su slični Tobiju, neuredni sa starim, poderanim ogrlicama koje se jedva drže.

Lutalice: Bježite, bježite, stižu!

Tobi (Arti, uzbuđeno): Bježi, bježi! Za nama!

Arta: Ljudi stižu! Pa to je sjajno! Konačno će mi netko reći gdje sam, konačno će me netko nahraniti i okupati.

Tobi (uzrujano): Ma bježi, ne želiš da te ovi ljudi ni nahrane ni okupaju.

Arta: Ne bježim! Ti si blesav. (Arta se saginje po svoju maramicu protiv buha i u tom trenu čovjek u plavom kombinezonu prilazi Arti.)

Scena 4.

Čovjek u plavom: (u plavom kombinezonu, na gornjem dijelu natpis Prijatelj životinja): Dođi, dragi! Kako si samo krasan. Nekako mi nježno izgledaš za jednog pitbula.

Arta (prilazi mu): Znao sam da ćete mi pomoći. Znate li možda gdje su moji gazda i gazdarica? Znate, ja sam samo htio provjeriti je li sve u redu iza naše ograde, sigurno me gazda traži, a gazdarica kod kuće plače i nada se mom povratku.

Čovjek u plavom (stavljajući Arti povodac): Eh, dragi moj, nadaj se! A do tada ideš sa mnom. Ti si jednostavno ostavljen kao i svi drugi psi tijekom ljeta.

Arta: Ostavljen??? Kako mislite ostavljen?  Mene moj gazda nikada ne bi ostavio. Tko će mu čuvati kuću dok je on na poslu. Znate, on vam radi i noću. Netko mora biti uz gazdaricu. A to sam JA!

Čovjek u plavom: Dođi ti sa mnom! Odvest ću te na jedno odlično mjesto.

Odlaze sa scene (mrak).

Scena 5.

Na pozornici se ne vide svjetleće reklame, samo natpis Sretne šapice – utočište za pse. U polukrug su složena četiri kaveza u kojima su psi. Vlasnica utočišta puni zdjelice hranom.

Vlasnica (publici): Ljeto je počelo, a uskoro će i godišnji odmori. Ljudi su nemarni, misle da su ljubimci poput plišane igračke i da ih mogu vratiti kad im dosade. Svake godine ista priča. Jedni ostave svoje pse, drugi ih kupuju. Rijetki su koji dođu k nama po ostavljenog psa.

Približava se kavezu u kojem je Duks, pas različitih boja očiju. E moj Duks, ne brini! Uskoro će i tebe netko udomiti.

Duks (bezvoljno): Ne vjerujem! Svi misle da sam čudovište. Jedno oko mi je crno, a drugo plavo. Svi me se boje. Jučer me ona djevojčica nije htjela ni pogledati!

Gazdarica: Pusti tu djevojčicu, njezina mama uopće nije htjela psa. Doveli su je samo da ju zavaraju, ta djevojčica nikada neće dobiti ljubimca.

Na scenu dolaze Arta i Čovjek u plavom (ČUP):

ČUP: Evo, gazdarice, to je sve što sam danas našao. (Gura Artu ispred sebe).

Arta (uplašen, gleda oko sebe, pokušava se svidjeti gazdarici): Dobar dan, prekrasno vam je ovdje. Kakve lijepe ogradice! Siguran sam da imate i protukrpeljne pokrivače. Znate, meni je moja gazdarica uvijek govorila da svaka dobra kućica za pse mora to imati…

Gazdarica (prekida u pola rečenice): Naravno da imamo. Nego, nekako si mi pričljiv i dražestan za jednog pitbula. Zar te nisu rekli da si ti borbeni pas?

Arta: Borbeni!!! Ma dajte molim vas. To su čiste gluposti, tako govore neznalice! Recite, kada poslužujete večeru? Znate, od jučer nisam jeo! A imate tople vode, trebao bih se malo osvježiti, a tko je ovdje zadužen za četkanje… Ležao sam skoro na podu prije nego me ovaj ljubazni gospodin spasio, mislim da bi me netko trebao dobri iščetkati.

Gazdarica i ČUP se smiju. Duks samo nezadovoljno reži, Arta mu već ide na živce.

Gazdarica: Smiješan si ti stvor. Nisam ti ja hotel s četiri zvjezdice! Dođi, pokazat ću ti tvoju sobicu!

Gazdarica odvodi Artu u kavez, Arta je još u šoku, pokušava biti što ljubazniji.

Arta: Hvala vam, gospođo, zaista lijepo od Vas!

Duks (ne može suzdržati smijeh): Baš si naivan i smiješan pas. Pa gdje si ti do sada živio, pod staklenim zvonom?

Arta (ulazeći u kavez): S gazdaricom, imao sam predivnu košaricu i jastuk. (ogleda se oko sebe, iznenađen) Ali gospođo, ovdje nema ničega, samo goli beton, ja ne mogu spavati na golom betonu, prehladit ću se, a onda ću početi kašljati, od kašlja možda razvijem upalu pluća ili porebricu, znate, moja gazdarica…

Gazdarica se ne obazire, zaključava kavez i obraća se Čovjeku u plavom.

Gazdarica: Ajmo nas dvoje očistiti ostale kaveze, predosjećam da će s prvim vrućinama biti gužva u našem hotelu!

Odlaze.

Duks: Prekini više!!!! Naporan si! Ili si toliko glup da zaista ne znaš gdje se nalaziš! Kao da si noj, a ne pas, zar je u tvojoj glavi pileći mozak pa ne vidiš da si na zadnjoj stanici života?!

Arta: Moliiim? Kakvoj zadnjoj stanici života????

Duks: Tako lijepo, odavde izlaziš ili u crnoj vreći ili ako si sreće opet u nečiji dom do sljedećeg ljeta. Pogledaj mene, pogledaj me dobro! Svaki dan netko dolazi po slatke male psiće, a nas starce nitko ni da pogleda.

Arta: Ah, onda ja imam sreće! Mene će već danas netko udomiti. Imam tek godinu dana.

Duks: (smije se): Godinu dana! Dragi moj, ja možda jesam razrok, ali takvog blesavog pitbula nitko ne želi. Pogledaj mene, imam nježnu i umilno lice, ali te oči, te oči će me zauvijek ostaviti ovdje. Nitko ne želi razrokog psa. U pozadini se čuje grubo disanje psa iz kaveza broj 3. A tek njega, astmatičar, tko želi psa o kojem se treba dodatno brinuti, plaćati mu liječenje? Nitko!

Arta: Ne vjerujem ti! Kažem ti da ja danas odlazim u topli dom.

Dolazi gazdarica.

Gazdarica: Ajmo dečki! Znate što trebate raditi, u dvorištu je parkiran veliki džip, a to znači da su ovi ljudi došli po psa. Imaju troje djece, budite što ljubazniji!

Arta se priprema, njuška mu je između rešetki, Duks je nezainteresiran, a pas iz kaveza broj 3 i dalje hropće i spava.

Duks: Daj prestani sliniti po toj rešetki. Previše se nadaš! Ostat ćeš tu kao i ja.

Arta: Nema šanse, ja danas idem doma! Iako baš ne volim djecu, bolje bi bilo da me udomi nekakva starija gospođa. Puno su mirnije od djece.

Na scenu dolazi otac s troje djece, jedan drugome do uha, najmlađi tek prohodao, u ustima mu duda. Dvojica starijih dotrčali su do kaveza. Okreću se prema gazdarici.

Stariji dječak: To je sve? A gdje su mali psići? Ne želim ovakve rugobe.

Mlađi dječak: Ali pogledaj ovoga (upire prstom u Duksa)! Lijep je i mekan.

Duks otvara oči, a Dječak vrisne: Vampiiiiir! Tata, ovo je vampir! Oči su mu različitih boja!

Ocu je neugodno, dolazi do Duksovog kaveza, izrazom lica odaje da mu se Duks ne sviđa.

Otac: A nemate možda štence rotvajlera? Znate, čuo sam da su oni divni s djecom.

Gazdarica: Gospodine, pa nismo mi uzgajivačnica! Evo pogledajte ovog novog psića. (pokazuje na Artu), tek je danas došao, miran je i pitom. Dresiran za boravak u kući, za njega su vam potrebni samo košara i mekana dekica.

Arta pokušava namjestiti najblaži izraz lica, gura glavu i dalje kroz rešetke ne bi li se svidio djeci.

Otac: Molim? Pitbul? Što Vam je? Zar hoćete da mi rastrga djecu? Znate li da je znanstveno dokazano da su to najkrvoločniji psi?

Otac: Djeco, krećemo. Ovdje nema ničega za nas.

Odlaze.

Scena 6.

Duks: I, jesi vidio, dragi moj?! Nema ti spasa.

Arta: Ma baš me briga za ove. S njima ionako ne bih htio ni u šetnju. Kao da taj čovjek išta zna o psima.

Duks: Ajde, ajde, priznaj da si se ponadao!

Arta: Ma što ponadao, ja znam da će moja gazdarica doći po mene. Siguran sam da me sada posvuda traži.

Duks: Slušaj, mali! Uskoro će doći Višnja. Lijepo se ponašaj, ne guraj tu svoju pitbulovsku njušku među rešetke da se Višnja ne prepadne.

Arta: Višnja? Tko je Višnja? Ja znam samo da moja gazdarica pravi sjajan kolač od višnje…

Duks: Prekini!!!!!! (smirenije) Ona mi je zadnja šansa. Dolazi svaki dan već mjesecima i možda je danas baš taj dan! Dan kada ću postati Višnjin kućni prijatelj, frend, kužiš. Nas dvoje smo isti, postali smo prijatelji čim smo se prvi put susreli. Samo da joj mama konačno pristane i shvati da će Višnja biti sretnija sa mnom nego sama. Ali mislim da se ona boji mojih očiju. Podsjećaju je na Višnjinu bolest.

Na scenu dolazi slabovidna djevojčica. U ruci joj štap. Hoda polako.

Duks: Višnja, samo naprijed. Ovo ti je Višnja, svaki dan dolazi  u posjet. Roditelji joj ne dopuštaju da ima psa u kući pa se dolazi s nama malo poigrati.

Arta (za sebe): Višnja, kakvo čudno ime za djevojčicu. Ta će se isto prepasti kad shvati da sam pitbul. Kako su ljudi blesavi! Zar je važno kako izgledam, pitbul može biti umiljatiji od bilo koje pudlice.

Višnja (stoji ispred Artinog kaveza): Ti si novi? Mogu li te opipati?

Arta: Možeš. Imam glavu, trup i udove. Kao i svaki pas. Oštre zube kojim bih te vjerojatno mogao rastrgati!

Duks: Arta, smiri se! Nije ti Višnja kriva što te onaj stari naljutio.

Duks: Ne boj se Višnja, to je samo jedna velika maza, kao i svi kućni psi.

Višnja (pipa Artu): Ne činiš se zločest. Nježan si i mekan. Još uvijek mirišeš na svoj dom.

Arta legne, tužan je i razočaran.

Višnja odlazi do psa u kavezu broj 3.

Višnja: Francek, kako si mi danas? Je li malo bolje od onog čaja što sam ti jučer donijela? Meni mama uvijek skuha sljezov čaj kad jako kašljem.

Francek ju samo pogleda i opet zatvori oči.

Duks: Pusti ga, Višnja. Jako mu je loše. Hroptanje mu se pogoršalo.

Višnja dolazi do Duksa.

Višnja: A ti, lijepi moj, kako si ti danas? Je li već netko bio u obilasku? Svaki se dan nadam da si još uvijek tu, da nikud nisi otišao. Znaš, imam iznenađenje za tebe.

Duks: Hvala ti Višnja, nadajmo se da će doći i taj dan.

Višnja (okrene se prema ulazu): Mama,  požuri, Duks je ovdje. Čeka nas!

Duks, upoznaj moju mamu. Tata radi, njega ćeš upoznati sutra kad se vrati s puta.

Duks (zbunjeno): Sutra, kako misliš sutra? Tvoj tata nikada nije došao s tobom. Višnja, nemoj se šaliti!

Višnja: Ne mogu više skrivati iznenađenje! Duksi moj dragi, danas ideš sa mnom kući! Od danas si ti moj pas, samo moj!!!!!!

Dolaze Višnjina mama i Gazdarica.

Mama: Duks, sve je riješeno. Od danas si i službeno Višnjin pas.

Gazdarica: Evo Duks, rekla sam ti da ne brineš. Otključava kavez, veže mu uzicu i predaje ga Višnji.

Višnja: Dođi, Duksiću moj, sada idemo odabrati novu ogrlicu i vodilicu i košaricu i dekicu…

Arta: Duks, pa ti si sretnik! Vidjet ćeš kako je lijepo ležati na dekici, u košarici, svježe okupan! O da se barem mogu javiti svojoj gazdarici, sigurno su joj oči natečene od plakanja, a gazda je obišao cijeli grad tražeći me.

Duks: Zbogom, Arta, želim ti svu sreću! Da te gazdarica što prije pronađe, i to prije mora pa da zaista otputuješ s njima.

Francek (i dalje hropće): Bok, Duks! Sretno s malom!

Duks: Bok, dečki! Sretno i vama!

Duks, Višnja i Višnjina mama odlaze.

Gazdarica (prilazi Franceku): Dođi, stari moj. Vrijeme je da se pobrinem za tebe. Vodim te veterinaru, netko mora poslušati ta tvoja pluća. Gazdarica odvodi Franceka koji se jedva kreće: Arta, sad si ti glavni doma. Ako dođe Joža, neka me pričeka, nas dvoje se brzo vraćamo.

Odlaze. Arta ostaje sam.

Scena 7.

Arta: Ah, tužnog li života! Zašto sam morao odlaziti iz dvorišta? Zašto jednostavno nisam poslušao gazdaricu. Sad tek razumijem zašto mi je branila da odlazim na ulicu sam. Još sam premlad i ništa ne znam o vanjskom svijetu.

Čuje se dolazak automobila u pozadini i Jožin glas.

ČUP: Ajde, mali, mrdni se. Ne pravi se važan. Stari si ti ulični lisac, ovdje će ti biti bolje nego na ulici.

Dolaze ČUP i Tobi. Arta je oduševljen.

ČUP zatvara Tobija u kavez pokraj Arte koji je do sada bio prazan.

Arta: Tobi, Tobi, tako sam sretan što te vidim!

Tobi: Ja baš nisam. Ti si mi donio nesreću. Otkako sam te upoznao, sve mi je krenulo naopako. I sad sam tu, ovo je kraj pasjeg života.

Arta: Tobi, ne budi lud! Ovdje je divno! Evo, baš sad je Duks dobio novu gazdaricu, djevojčicu Višnju i tako je sretan. I Francek je otišao veterinaru da mu netko posluša pluća  i propiše lijek, a po mene će doći moja gazdarica i…

Tobi: I iiii? Opet ti, naivčino jedna. Kakva djevojčica, kakav veterinar, otišao je u šetnju u kojoj će se izgubiti baš kao i ti.

Arta: Kako si ti blesav, ne možeš se izgubiti ako si s gazdaricom, one tome i služe – da te uče svemu i paze na tebe.

Tobi: Aha, sigurno! A zašto si ti onda još uvijek tu? Baš ti je slučajno gazdarica ostavila otvorena vrata točno dan prije puta na more. Baš si naivčina! Na moru ne primaju pse!!!! Ne postoji hotel za pse!!! Zapamti to!

Arta: Nije istina! Postoji! Ti ništa ne znaš!

Tobi: Ma nemoj, a što misliš da ja nikad nisam imao kuću i gazdaricu i topli dom. Pogledaj ovu ogrlicu, nekada je bila nova i sjajna! Samo kad su odlučili otputovati, shvatili su da im smetam.

Arta (začuđen): Da im smetaš??? Pa kako im možeš smetati, ti si dio obitelji! Sigurno si sve krivo shvatio!

Tobi: Da, da, baš sam krivo shvatio! Zašto sam onda već mjesecima na ulici, ha? Reci mi! Sigurno zato što ne znam put kući.

Arta: Pa kako znaš da te gazda te traži?

Tobi: Zato što bi me već našao da to želi. Izgubljeni psi se nađu u prva dva dana. Ja sam našao put kući, pa nisam blesav kao ti. Samo slijediš tragove.

Arta: Nisam ja blesav, samo je taj grad tako velik i sve su ulice iste i svi su ljudi isti, tamo u onoj tvojoj ulici svi samo jure, zbunio sam se, izgubio sam se! (opreznije) A kad si došao kući, zašto nisi ušao, zašto se nisi vratio?

Tobi: Kome da se vratim? Kuća je bila zaključana, rolete navučene, automobila nije bilo u dvorištu. Čekao sam, čekao, čekao… i ništa. Od susjeda sam saznao da su se odselili, a u novom gradu nije bilo mjesta za mene. I otad lutam i skrivam se od ovakvih kako što je ovaj u plavom.

Arta: Misliš na Jožu? Joj, pa on ti je dobričina. Spašava zalutale pse i pomaže im.

Tobi: Misliš lovi pse i zatvara ih u kavez!

Arta: Neee, sve si krivo shvatio!

Scena 8.

Na scenu dolazi ČUP, nosi u ruci letak. Obraća se Arti.

ČUP: Hej, novi! Daj da te pogledam. Našao sam ovo danas ispod  brisača automobila. Piše da neki ljudi traže psa pa sam mislio da bi to mogli biti tvoji vlasnici.

ČUP čita oglas:

Nestao pitbul, star godinu dana, u naselju Dračevac.

Zove se Arta.

Bijele je boje po tijelu, a oko očiju, po ušima i leđima smeđ.

Imao je žutu ogrlicu i maramu protiv krpelja.

Ukoliko ga vidite, molim javite na broj telefona: 099 433 2533

Zabrinuti vlasnici!

 

Arta: To sam ja, to sam ja! Brzo, gospon Joža, zovite ih, zovite! Jesam Vam rekao da su zabrinuti. Draga moja gazdarica, ona se jako brine za mene. Kažete da ste našli to na automobilu!? Ah, to je sigurno moj dobri gazda, znao sam da me traže!

ČUP: Pokaži mi ogrlicu, takvih pasa kao što si ti ima koliko hoćeš!

Arta: Pogledajte slobodno. Gura njušku među rešetke, a ČUP ga pregledava.

ČUP: Izgleda da si to zaista ti. Odgovara svemu.

Na scenu dolazi i Gazdarica, sama.

Gazdarica: Bok svima. Što se događa?

ČUP: Doveo sam ti još jednoga gosta (pokazuje na Tobija) i mislim da sam pronašao vlasnike ovog novog. Našao sam oglas ispod brisača automobila. Provjerio sam i zaista odgovara svemu. Da ih nazovem?

Arta (uzbuđen): Naravno da ćete ih nazvati, mogli su već biti ovdje!

Gazdarica (tužno): Nazovi, nazovi! Neka je bar nekome danas sretan dan!

ČUP odlazi.

Gazdarica (primjećuje se da je tužna, nije joj ni do čega, ali se trudi biti ljubazna): A i ti si novi. Kakav neobičan dan! Dvojica otišla, dvojica došla.

Arta: Gazdarice, što Vam je? Kako je Francek? Što kaže veterinar? Hoće li dobiti lijek?

Gazdarica (krišom briše suze): Hoće, hoće! Dobit će lijek i nikada ga više neće boljeti, potpuno će ozdraviti!

Arta: Pa to je divno. Danas je ipak divan dan!  Francek će ozdraviti, ja ću se vratiti kući, a Tobi će se konačno okupati. Stari moj, nisam ti htio prije reći, ali smrdiš kao tvor!

Tobi: Molim? Ti smrdiš, od tvog parfema mi je skoro pozlilo. Fuj!

Gazdarica: Mir, dečki! Tobiju: A ti, kako se zoveš? Sjeda kraj Tobijevog kaveza. Podsjećaš me na mog psa kojeg su mi roditelji darovali za 7. rođendan. I on je bio mješanac kao ti (gladi ga). Imao je mekanu dlaku i šiljaste uši (kao da se na trenutak oraspoložila). Jesi već dugo na ulici?

Tobi: Jesam. Molim vas nemojte me dodirivati, već sam zaboravio kako je to. Navikao sam samo na šibu one zločeste kuharice ispred kineskog restorana.

Arta: Šibu? Kakvu šibu?

Tobi: Ma k njoj sam odlazio jer je uvijek bacala puno ostataka hrane pa sam se tako najlakše i najbrže najeo.

Gazdarica: A joj, znam o kome govoriš! Zato i baca toliko hrane jer loše kuha. Ne brini, sad si na sigurnom. Ovdje te nitko neće tući.

Arta: Vjeruješ li mi sad?

Tobi: Ne znam, vidjet ćemo.

Scena 9.

Na scenu dolazi ČUP.

ČUP: Gazdarice, nazvao sam Artine vlasnike. Uskoro će doći po njega.

Gazdarica: Arta, nisi dugo bio kod nas, ali dovoljno da vidim kako si ti dobar pas. Lijepo su te odgojili tvoji vlasnici. Moraš ih samo malo bolje slušati i i sve će biti u redu.

Tobi: Koji si ti srećković. Da su barem moji vlasnici bili tako dobri i da se barem nisu morali odseliti.

Gazdarica: Tobi, ponekad ljudi misle da su napravili najbolje što su mogli. Možda te nisu mogli udomiti, možda su pokušali… tko zna, ali sigurno im nije bilo jednostavno kad su te ostavili samog. Ovaj naš dom za životinje zato i postoji. Da vam pomognemo, pružimo utočište, hranu i brinemo se o vama dok ne nađete nove vlasnike koji će vam pružiti ljubav i dom.

Tobi: Vi ste zaista dobra žena. Mogao bih ostati ovdje zauvijek. Umoran sam od lutanja.

Arta: Tako je Tobi!!!! Čuvaj gazdaricu dok se Francek ne vrati. Vidjet ćeš kako je čuvanje gazdarice odgovoran i ozbiljan posao!

Gazdarica: Tako je, čuvat ćeš me dok se Francek ne vrati!

 

KRAJ

 

Share this...
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone