KAZALIŠNA PISMENOST I RAZVOJ PUBLIKE
Moderatorica: Iva Nemec
IVA NEMEC: Kazalište kao škola emocija – doprinos Ive Gruić razumijevanju poučnosti kazališta za djecu i mlade
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Rad istražuje doprinos Ive Gruić razumijevanju poučnosti kazališta za djecu i mlade, s naglaskom na njezinu interpretaciju kazališta kao „škole emocija“. U dijalogu s teorijama Johna Levyja i Tonyja Jacksona, Gruić pokazuje kako se hrvatska kazališna praksa najčešće ostvaruje kroz oblik „kazališta igre“, obilježenog površnom poučnošću i ograničenim pedagoškim učinkom. Njezina ključna teza ističe da se najveća vrijednost dječjeg kazališta ne očituje u prijenosu moralnih ili didaktičkih poruka, nego u njegovoj sposobnosti da oblikuje emocionalnu pismenost publike, odnosno da „educira emocije“ gledatelja. Posebno se razmatraju tri mehanizma emocionalnog učenja – pojačavanje osjećaja, izolacija emocije i katarza – koji u interpretaciji Ive Gruić predstavljaju temeljne procese emocionalnog prosvjećivanja. Time kazalište postaje siguran fikcionalni prostor u kojem djeca mogu istraživati empatiju, identifikaciju i suosjećanje, razvijati regulaciju osjećaja te obogaćivati vlastiti emocionalni vokabular. U radu se dodatno definiraju i pojmovi poput katarze, empatije, identifikacije i estetske distance, čime se naglašava da doprinos Ive Gruić nadilazi teorijsku primjenu stranih autora i predstavlja kritičko utemeljenje domaće kazališne prakse. Zaključuje se da je Iva Gruić svojim istraživanjima otvorila prostor za razumijevanje dječjeg kazališta kao estetsko-pedagoškog medija, koji ne samo da prosvjetljuje emocije gledatelja, nego i pridonosi izgradnji emocionalno pismene i empatične zajednice.
Ključne riječi: Iva Gruić; kazalište za djecu; prosvjećivanje emocija; estetsko-pedagoška funkcija; emocionalna pismenost
MAŠA RIMAC JURINOVIĆ: O razvoju publike: kako kazališta za djecu promišljaju oblikovanje korisničkog iskustva svojih publika
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj je od svojih početaka obilježeno intervencijama odraslih, u svim aspektima, s nikakvim ili relativno malim fokusom na želje, potrebe i očekivanja dječjih publika. Kao ključni posrednik između djece i kazališta ističu se odgojno-obrazovne ustanove, dakle odrasli. Međutim, u toeriji, kazališta imaju načina da se obrate svojim pravim (dječjim) publikama i uvažavajući njihove potrebe suoblikuju njihovo korisničko iskustvo. U kojoj mjeri kazališta iskorištavaju taj potencijal istražujem u ovome radu definirajući specifična istraživačka pitanja: Kako kazališta za djecu i mlade promišljaju o komunikaciji sa svojim publikama? O kojim publikama više razmišljaju, pravoj publici (djeci i mladima) ili posredničkoj publici (odraslima koji biraju predstave na koje djeca dolaze)? Kako razmišljaju o razvoju publike?. U prikupljanju podataka koristim se mrežnim stranicama kazališta (repertoar, sadržaj i ponuda dodatnih programa) te intervjuima upravitelja i zaposlenika iz propagande i/ili prodaje. Podaci su obrađeni kvalitativnom analizom. Rezultati upućuju na zaključak da gradska kazališta premalo i nesustavno promišljaju o oblikovanju korisničkoga iskustva svojih pravih publika, a zanimljivi se pomaci događaju u kazalištu koje pripada nezavisnoj sceni i to prvenstveno u domeni istraživanja kazališne forme.
Ključne riječi: dječje i mladenačke publike, korisničko iskustvo, odgoj kazališne publike, posredničke publike
PETRA JELAČA: Obiteljsko kazalište u Hrvatskoj: stanje i perspektive u kontekstu europskog projekta
samostalna istraživačica i kazališna kritičarka, Hrvatska
U sklopu suradnje na projektu Family Theatre, financiranog iz programa Kreativna Europa Europske unije, a kojeg provodi AIDA Fondazione iz Verone (Italija) u partnerstvu s organizacijama InSite Drama iz Budimpešte (Mađarska), The Gaiety School of Acting iz Dublina (Irska) i Dubrovačkim ljetnim igrama (Hrvatska), provela sam desk istraživanje o stanju obiteljskog kazališta u Hrvatskoj. U toj ulozi, kao suradnica Dubrovačkih ljetnih igara, prikupila sam i analizirala stručne i znanstvene radove hrvatskih autora bliskih temi obiteljskog kazališta o praksama koje, iako se u Hrvatskoj ne nazivaju izričito obiteljskim kazalištem, dijele njegove ključne karakteristike i mogu se tako interpretirati. U svrhu istraživanja odabrano je šest predstava iz Zagreba i Dubrovnika koje zadovoljavaju kriterije obiteljskog kazališta, a njihovom analizom ukazano je i na specifičnosti kulturne ponude u većim i manjim sredinama. U izlaganju će se detaljnije razmotriti koncept obiteljskog kazališta kroz konkretne primjere, prikazati njegovo postojanje u teoriji i praksi u europskom i svjetskom kontekstu te predstaviti provedeni istraživački proces i njegovi rezultati.
Ključne riječi: obiteljsko kazalište, primjeri dobre prakse, projekt Kreativna Europa
IRINA LEŠNIK JERAS: Kazališna pismenost među studentima predškolskog odgoja
Pedagoški fakultet, Sveučilište u Primorskoj, Slovenija
Kazališna pismenost predstavlja razinu razumijevanja kazališnog medija, kazališnih znakova, njihova značenja i učinka unutar kazališne predstave. Ona je dio šire kulturne i umjetničke obrazovanosti, područja na sjecištu obrazovnog i kulturnog sektora. Kao i svaki medij, kazalište ima vlastita pravila koja je potrebno naučiti; ono je polifonija višestrukih znakovnih sustava (govor, pokret, arhitektura, svjetlo, vizualne umjetnosti, glazba, ples itd.) čija povezanost zahtijeva apstraktni način razmišljanja. U radu se nastoji odgovoriti na pitanje jesu li studenti studijskog programa Predškolski odgoj (Pedagoški fakultet Sveučilišta u Primorskoj) na kraju studija dovoljno pismeni da dešifriraju sve kazališne znakove i povežu ih u smislenu cjelinu te time kvalificirani za poučavanje sljedećih generacija predškolske djece. U istraživanju provedenom između 2018. i 2023. analizirali smo 200 studentskih kazališnih prikaza. Rezultati pokazuju da studenti u svojim prikazima najčešće ističu pojedine kazališne znakove, poput kostima, maske, glazbe itd., ali rijetko dešifriraju često apstraktne veze među njima unutar povijesnog konteksta, dramaturgije i režije.
Ključne riječi: kazališna pismenost, kulturni odgoj, kazališni znakovi, predškolski odgoj
SABINA ŠINKO: Kazalište za najmlađu publiku
Pedagoški fakultet, Sveučilište u Mariboru, Slovenija
U radu se istražuje kazalište za najmlađe kao posebna umjetnička vrsta, namijenjena djeci mlađoj od četiri godine. Naglašava njegovu jedinstvenu estetiku, koja povezuje kazalište s predškolskom pedagogijom, psihologijom i umjetničkom terapijom. Kazališne izvedbe u ovom području temelje se na emocionalnom doživljaju, osjetilnom spoznavanju, igri, neposrednoj interakciji te specifičnim ulogama izvođača. Posebna se pozornost pridaje prostornim rješenjima, govoru, dramaturškoj strukturi i vremenskoj dinamici izvedbe. Kazalište za najmlađe obogaćuje emocionalno i kognitivno iskustvo djeteta, jača vezu između djeteta i roditelja te doprinosi estetskom odgoju u ranom djetinjstvu.
Ključne riječi: kazalište za najmlađe, estetski odgoj, estetsko doživljavanje i spoznavanje djeteta, dramaturške osobitosti kazališta za najmlađe
MONIKA HARAMINČIĆ: Kazališno opismenjavanje učenika starije osnovnoškolske dobi
Osnovna škola Antuna Gustava Matoša, Hrvatska
Posjet kazališnoj predstavi uobičajena je praksa u našim osnovnim školama, no potrebno je osigurati da taj posjet ne bude u razini školskog izleta, već da opravda svoje mjesto kao izvanučionička nastava, pokazuju rezultati istraživanja. U radu se prikupljaju i analiziraju učenički odgovori nakon odgledane kazališne predstave Ako kažeš, gotov si u zagrebačkom Kazalištu Žar ptica. Podatci su prikupljeni pomoću upitnika (prilagođen Pavisov upitnik za analizu predstave), neposredno nakon gledanja predstave i s vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci. U radu se analiziraju učenički odgovori s nekoliko aspekata: a) tema predstave; b) učeničko poznavanje kazališnih konvencija, c) učenički razlozi za odlazak na kazališnu predstavu (u sklopu školskog kurikuluma) te d) njihova očekivanja od takve vrste izvanučioničke nastave. Dobiveni rezultati pokazuju da učenici nisu kazališno opismenjeni te im je potrebno vođenje pri čitanju kazališnih konvencija. Također, rezultati pokazuju kako je neophodno učenicima približiti elemente koji kazalište čine različitim od svih ostalih medija te ih polako osposobljavati da promatraju predstavu i na razini forme, a ne samo na razini sadržaja. S obzirom na dobru povratnu informaciju od učenika, možemo zaključiti kako planiranje jednoga sata za analizu kazališne predstave može donijet veliku korist i možda s vremenom učenicima učiniti kazalište zanimljivim, modernim i poželjnim.
Ključne riječi: kazališno opismenjavanje, kazališna predstava, osnovna škola
MARINA BIĆAN: Dječja recepcija kao poticaj za dramsko stvaralaštvo u vrtićkom kontekstu
Dječji vrtić Slavuj, Hrvatska
U Dječjem vrtiću Slavuj kontinuirano se provode različite dramske aktivnosti s ciljem poticanja učenja s pomoću dramske igre. U okviru ustanove osnovana je dramska skupina koju čine odgojitelji i stručni suradnici prema vlastitim interesima i kompetencijama. Skupina osmišljava i izvodi predstave namijenjene djeci vrtićke dobi. U cilju unapređenja kvalitete pripreme i izvedbe predstava, sustavno je provođena analiza dječjih recepcija nakon gledanja predstava. Refleksije djece pružile su vrijedan uvid u njihove interese, doživljaje i razine razumijevanja izvedenih sadržaja. Ti su uvidi poslužili kao temelj za daljnje oblikovanje dramskih aktivnosti i razvoj novih predstava usmjerenih na stvarne potrebe i estetske kapacitete djece predškolske dobi.
Ključne riječi: dječja recepcija, dramske aktivnosti, komunikacija, kazališna predstava
DRAMSKO STVARALAŠTVO DJECE I MLADIH
Moderatorica: Dijana Zalar
VLADIMIR KRUŠIĆ: Kazalište S djecom i mladima – neizostavan dio kazališta ZA djecu i mlade
Hrvatski centar za dramski odgoj, Hrvatska
Kazalište za djecu i mlade, naziv uvriježen širom svijeta kao opći termin za umjetničku djelatnost koja je svojim ciljevima usmjerena na mlade naraštaje, u nas se prilično usko shvaća i uglavnom svodi na praksu profesionalnih kazališta, javnih i privatnih, koja se djeci i mladima obraćaju gotovo isključivo kao publici. Istodobno, o kazališnom radu sa djecom i mladima kao njegovom sastavnom segmentu u nas se rijetko ili nikako ne razmišlja, piše i istražuje, usprkos činjenici da je u Hrvatskoj dramski/kazališni rad s mladim naraštajima posljednjih desetljeća doživio snažan razvoj. U proteklih tridesetak godina pojavilo se širom Hrvatske na desetke raznovrsnih oblika kazališne i dramskopedagoške prakse – dramski/kazališni/glumački studiji, dječja kazališta, radionice, obrti, udruge i sl. – u kojima se radi s djecom i mladeži. U školi, pored tradicionalne prisutnosti u izvannastavnim aktivnostima, dramskopedagoška metodika prodire u nastavu te se ponegdje izvodi kao fakultativni i izborni predmet. Na učiteljskim te na nekim umjetničkim fakultetima pokreću se u okviru redovnih studijskih programa, pod raznim nazivljem, kolegiji dramskog/kazališnog odgoja, a kao vrhunac razvoja, na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pokreće se Poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije. Tako se živa praksa kazališnog/dramskog rada sa djecom i mladeži nalazi u svojevrsnom proturječju sa stavovima koji o njoj prevladavaju kako u široj kulturnoj javnosti tako i u našim užim profesionalnim krugovima kazališta za djecu i mlade. Ovim radom podrobnije ću izložiti spomenuta proturječja i staviti ih u širi, međunarodni kontekst te – baveći se poglavito kazališnim stvaralačkim radom kako se razvio u našim najistaknutijim dramskim i kazališnim studijima, u Učilištu Zagrebačkoga kazališta mladih i u Teatru Tirena – predstaviti shvaćanja i modele studijskoga kazališnog rada s djecom i mladima koji ga čine nezaobilaznim i nadasve važnim dijelom šireg polja kazališta za djecu i mlade.
Ključne riječi: kazalište s djecom i mladima, kazalište za djecu i mlade, studijski kazališni rad
VANJA ŠUŠKO: Od igre do predstave
Dječji vrtić Sunčana, Hrvatska
Suvremeno shvaćanje djeteta podrazumijeva pristup djetetu kao cjelovitom biću. Dijete istražuje igrajući se te pritom dolazi u kontakt s drugom djecom. Zajedničkim promišljanjem i dogovaranjem vezanim uz nove situacije u kojima se djeca nalaze, dolazi do sukonstrukcije znanja u kojoj svako dijete ima priliku aktivno sudjelovati predlažući i osmišljavajući nova rješenja aktualnog problema. Budući je igra bliska svakom djetetu, poželjno je u dječjem vrtiću nuditi dramske sadržaje i poticaje koji potiču djecu na inovativan, kreativan i (su)konstruktivan pristup različitim situacijama u kojima se nalaze. Ovdje ne treba zanemariti ulogu odgojitelja kao svojevrsnog planera i opskrbljivača poticaja za kreativnu dramsku igru te prema potrebi i ulogu moderatora i suigrača. Odgojitelj promatra igru djece te promišlja o njihovim interesima nudeći im zanimljive sadržaje koji potiču imaginaciju, kreativnost i zajedničko osmišljavanje nekih novih situacija i rješenja. U takvom procesu djeca istražuju vlastiti identitet te upoznajući samoga sebe, uče uvažavati i tuđe potrebe i prava.
Ključne riječi: aktivan pristup, dramska igra, identitet, odgojitelj, predškolska djeca
HELENA GAŠPAR, LANA GOSPODNETIĆ I MILKA JAKOVLJEVIĆ: Od slikovnice do predstave – multimodalni pristup u radu s djecom rane i predškolske dobi
Dječji vrtić Špansko, Hrvatska
Umjetnošću bogato djetinjstvo poticajno djeluje na dječju kreativnost i mogućnosti izražavanja, podržava razvoj osobnih stavova i vrijednosti, njeguje osjećaj za estetiku te potiče kritičko mišljenje i vizualnu pismenost – ključne kompetencije za snalaženje u suvremenom, vizualno preplavljenom društvu. U Dječjem vrtiću Špansko, njeguje se umjetnički kurikul, u kojem je jedna od temeljnih odrednica poticanje umjetničkog izražavanja djeteta. Poticanja takvog izražavanja djeteta, već od najranije, jasličke dobi, odvija se kroz multimodalne umjetničko–kreativne procese, od kojih ćemo ovdje istaknuti dramsko – scenski izričaj. U programu Arte e bambini osobita se pozornost posvećuje odabiru slikovnica koje su, s jedne strane, tekstualno prilagođene ranom učenju talijanskog jezika, a s druge strane, bogate kvalitetnim ilustracijama koje potiču dječju maštu i kreativni izraz. Na konkretnim primjerima iz odgojno – obrazovne prakse bit će prikazano kako promišljen odabir kvalitetnih slikovnica može uspješno razvijati djetetove komunikacijske vještine te ih inspirirati na kreativno likovno, dramsko i filmsko izražavanje u skladu s dobi.
Ključne riječi: dramski izričaj; predškolski odgoj; slikovnica
MARINA BIĆAN I JELENA ĐOGIĆ: Dramske radionice za razvoj dječje kreativnosti i izražajnosti – primjer dobre prakse
Dječji vrtić Slavuj, Hrvatska
U ovom izlaganju predstavit ćemo iskustvo rada na dramskim radionicama osmišljenima s ciljem približavanja kazališnih pojmova djeci predškolske dobi. Polazište rada bila je prirodna dječja otvorenost prema dramskim aktivnostima, kao i njihova izražena sposobnost učenja kroz igru koja potiče maštovitost i kreativno izražavanje. Takav pristup posebno je vrijedan u manjim skupinama jer omogućava individualizirani rad i veću izražajnost svakog djeteta. U Dječjem vrtiću „Slavuj“ osmislile smo kraći dramsko-scenski program koji djeci omogućuje razvoj osobnih potencijala u poticajnom i sigurnom okruženju. Cilj programa bio je stvoriti prostor u kojem dijete može slobodno izraziti svoje misli, osjećaje, potrebe i ideje. U izlaganju ćemo predstaviti primjere iz prakse, prikazati konkretne dramske tehnike korištene na radionicama te istaknuti dobrobiti koje su kroz ovaj proces ostvarili djeca, roditelji i voditelji.
Ključne riječi: dramski odgoj, kazališni pojmovi, kreativnost, dječja igra, radionice u vrtiću
BLAŽENKA MAVRIĆ VADLJA: Učimo glumeći – dramski odgoj na Odjelu za djecu i mlade Gradske knjižnice Samobor
Gradska knjižnica Samobor, Odjel za djecu i mlade, Hrvatska
Dječji odjeli knjižnica omogućuju različite načine kreativnog i zanimljivog provođenja slobodnog vremena. Za razliku od boravka u školi, djeca su ovdje slobodnija, dolaze samoinicijativno, osjećaju se ugodno pa su samim time zainteresirana za brojne edukativne programe i radionice. Jedan od takvih programa, na Dječjem odjelu Gradske knjižnice Samobor, dramske su radionice Učimo glumeći kojima se potiče dramski odgoj. Dramski odgoj vrlo je važan jer djeci pomaže u izražavanju, razvijanju empatije, tolerancije te u uvažavanju mišljenja drugih. Osim navedenog, kroz dramski odgoj djeca razvijaju samopouzdanje, uvježbavaju javni nastup i izražavanje vlastitog mišljenja te se uče timskom radu. Jedan od glavnih ciljeva dramskog odgoja je priprema za stvarni život, tj. susret s realnim životnim situacijama. Osnovni način provođenja dramskog odgoja su dramske igre kroz koje djeca u opuštenoj, sigurnoj atmosferi oslobađaju svoju spontanost, kreativnost i maštovitost. Upravo takva organizirana igra rezultira usvajanjem novih spoznaja i vrlo je korisna za ostvarivanje odgojnih i obrazovnih zadataka. Poznato je, također, kako djeca naučeno u igri duže i bolje pamte stoga je ovakav način učenja vrlo koristan. Budući da su nakon provedenih dramskih radionica daljnji korak u dramskom radu s djecom je razvijanje dramske darovitosti i upoznavanje s dramsko -scenskim izrazom. Zbog toga se knjižničari bave i dramskom umjetnošću koja rezultira stvaranjem kazališnih predstava. Budući da postoji veliki broj djece s interesom za glumu, na Dječjem su odjelu samoborske knjižnice knjižničari osnovali dramsku grupu GKS Skečeri koja postoji već 15 godina i s kojom redovito organiziraju prigodne kazališne predstave te odlaze na gostovanja u druge knjižnice, kazališta i na festivale. Kako bi što više istaknuli važnost dramskog odgoja, knjižničari organiziraju Festival dramskog odgoja i scenskog izraza Glumček. Na Festivalu gostuju različite dramske skupine, dramski pedagozi, profesionalni glumci i glumci amateri, a program je namijenjen različitim uzrastima: od vrtićanaca preko školaraca do odraslih. Dramskim radionicama i Festivalom knjižničari njeguju dramski izričaj i razmjenu korisna iskustva scenskog izražavanja.
Ključne riječi: dramski odgoj, dramske igre, učenje, samopouzdanje, timski rad, empatija, tolerancija, festival
DIANA ZALAR: “Gdje da se sakrijem da me Fabijan ne vidi?” – suradnička kazališna i dramska iskustva književne teoretičarke
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Niz godina odrastajući uz svoju i drugu vrtićku djecu, surađujući s odgojiteljima, književnicima, dramskim i drugim entuzijastima u stvaranju različitih izvedbi poezije i proze, živeći već deset godina kroz predstave Kazališta Prijatelj koje je osnovao, umjetnički vodi i u njemu glumi njezin suprug Hrvoje Zalar, autorica je uočila zanimljive i važne procese koji se odvijaju kad se djecu na različite načine uključi u kazališni i pripovjedački čin: u konačnici on zbližava s knjigom, otklanja strahove (pa čak i strah od smrti), vraća veselje, učvršćuje zajedništvo, ublažava i poništava stres. Autorsku poetiku koju njeguje u obiteljskim predstavama u svom kazalištu, Hrvoje je predstavio i u dvjema knjigama drama za djecu. Međutim, u ovome radu nije samo riječ o kazališnim već i o drugačijim iskustvima uvlačenja djece u dramatizaciju književnoga djela, koja bi se mogla, primjerice, nazvati svakodnevnim kazalištem ili igrama na stihove. Ovi koncepti ne moraju biti namijenjeni izvedbi pred gledateljstvom, a njima je posebno posvećena bila u svom radu odgojiteljica savjetnica u mirovini Smiljana Kovač Prugovečki. Nadalje, posve drugačiji koncept dramskog proigravanja njeguje književnica i profesorica Željka Horvat Vukelja u svojim pričokazima. Riječi će biti i o zanimljivim putujućim glumačkim iskustvima s djecom kao malim gledateljima; o otkrivanju užitka u nečemu čega je sve manje – tihom slušanju i gledanju. Na koncu, sve je to dio jednog velikog i složenog cilja: usmjeravanju djece k trajnom optimizmu unatoč današnjim globalnim (ne)prilikama.
Ključne riječi: djeca, poetika, drama, igra, optimizam
O (DRAMSKOM) TEKSTU I IZVEDBENIM ODMICANJIMA OD NJEGA
Moderatorica: Jelena Vignjević
JELENA VIGNJEVIĆ: Jezičnostilske osobitosti dramskih tekstova Ive Gruić
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Uz bogat znansveni i stručni rad u području teatrologije, dramaturgije i kazališne pedagogije, ostaje manje zamijećena aktivnost Ive Gruić u književnoumjetničkom stvaralaštvu namijenjenom djeci i odraslima. Riječ je o dramskim tekstovima u duljim i kraćim formama, koje je autorica objavljivala u raznim kazališnim i književnim časopisima (Novi prolog, Quorum, Republika i dr.) tijekom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Ovaj će rad stoga pokušati donijeti sustavan prikaz dramskih tekstova Ive Gruić te se osvrnuti na njihove jezičnostilske osobitosti.
Ključne riječi: dramski tekst, Iva Gruić, jezična stilistika
ANA ŠKARO: Dramsko stvaralaštvo u osnovnoškolskom okruženju: analiza učiteljskih igrokaza izvedenih na kazališnom festivalu
Osnovna škola Zmajevac, Područna škola Suza, Hrvatska
Rad istražuje teme i kazališne elemente u učiteljskim autorskim igrokazima izvedenim na festivalu učeničkih igrokaza Pozor! Plivamo na sceni u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Na uzorku od 20 autorskih igrokaza kvalitativnom analizom utvrđene su teme kojima se učiteljice bave u stvaranju igrokaza s učenicima tijekom trinaest godina, dok su pregledavanjem videosnimaka izvedbi opisani njihovi kazališni elementi (scenografija, kostimografija, glazba, dramsko-scenska igra) te prilagodbe scenarija izvedbi u kazalištu. Rad upućuje na učiteljsku potrebu stvaranja autorskih igrokaza s učenicima, usmjerenih na njima bliske teme i interese jer predstavljaju vrijedan pedagoški alat koji doprinosi boljem razumijevanju sebe i svijeta.
Ključne riječi: dramsko stvaralaštvo, osnovna škola, igrokaz, kazalište
DRAGICA HARAMIJA: Intermedijalnost i multimodalnost kao važne komponente prijenosa iz knjige u druge medije: primjer književnog djela, animirane priče i lutkarska predstave Medo i Praščić
Pedagoški i filozofski fakultet, Sveučilište u Mariboru, Slovenija
U radu se istražuje važnost multimodalnosti te različitih komunikacijskih kodova za konstruiranje značenja u književnom djelu. Kod multimodalnosti se radi o različitim komunikacijskim kodovima (jezični, vizualni, prostorni, gestualni, zvučni itd.) i načinu na koji su oni povezani u jednom mediju, npr. u knjizi; za razliku od intermedijalnosti, gdje je riječ o isprepletanju različitih medija i njihovih specifičnosti, npr. lutkarska predstava, animirane priče.
Ključne riječi: intermedijalnost, multimodalnost, Medo i Praščić, Sebastijan Pregelj
MIRTA VLADIĆ: Pripovjedač u naratološkom diskursu dječje dramske književnosti
Medicinska škola Osijek, Hrvatska
Polazeći od teze da je pripovjedač u dječjim dramskim tekstovima prisutan u pripovjednim razinama, u radu se naratološkom analizom prikazuju te razine. Teorijsko-metodološku osnovu rada čini proučavanje prisutnosti pripovjedača u dramskom tekstu kroz osnovne naratološke pojmove koje koristi Gerard Genette, a metodološki ih je dopunila Maša Grdešić u Uvodu u naratologiju (2015). U radu se prikazuje pripovjedačeva prisutnost u pripovjednim razinama, analizira pripovjedačevo povlašteno mjesto te istražuju već postojeća mjesta u pripovjednom diskursu.
Ključne riječi: dječja dramska književnost, naratologija, pripovjedač, pripovjedne razine
VLADIMIRA VELIČKI: Helikoperske priče – od spontanog pripovijedanja do dramske improvizacije
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Spontano dječje pripovijedanje, ovisno o dobi, karakteriziraju različita obilježja, kao što su upotreba konektora, razumijevanje vremenskog slijeda odnosno tijeka radnje, ovladavanje riječima za izražavanje vremenskih odnosa, izražavanje misli i osjećala likova, razumijevanje kako želje i osjećaju likova utječu na njihove postupke i sl. U radu će se na temelju spontanog dječjeg pripovijedanja istražiti dječje pripovjedne sposobnosti u okviru metode nazvane helikopterske priče. Taj je termin osmislila Vivian Gussin Paley koja je razvila metodu spontanog pripovijedanja s relativno jednostavnim tijekom rada, a koje rezultira dramskom improvizacijom osmišljenih i ispričanih dječjih priča. U radu će biti istraženo na koji način djeca predškolske dobi koriste jezik tijekom spontanog pripovijedanja te koji se obrasci u njihovom pripovijedanju pojavljuju, kako bi se bolje razumjelo koji elementi čine učinkovito pripovijedanje u ranoj dobi te kako te sposobnosti i vještine možemo poticati. Narativne sposobnosti i vještine igraju značajnu ulogu u učenju strukture priče, sposobnosti predviđanja razvoja radnje i razumijevanju narativnog sadržaja. One također doprinose kritičkom mišljenju, razumijevanju pročitanog i širem kognitivnom razvoju. Istraživanje jezičnih značajki i struktura koje djeca koriste u pripovijedanju te njihovog prenošenja u dramsku improvizaciju doprinosi razumijevanju kako se narativne kompetencije razvijaju i kako se mogu podržati u obrazovnim kontekstima.
Ključne riječi: pripovijedanje, narativne sposobnosti, dramska improvizacija, helikopterske priče
KATJA PETROVIĆ: Glas, tijelo, prostor: pripovijedanje kao uvod u kazalište
Samostalna istraživačica, Hrvatska
Rad se bavi storytellingom kao oblikom ranog kazališnog opismenjavanja djece predškolske i školske dobi, s posebnim naglaskom na sredine poput Vukovara, koje nemaju kazalište za djecu. U takvome se kontekstu pripovijedanje promatra kao pristupačan i inkluzivan oblik umjetničkog izraza koji djecu postupno uvodi u temeljne kazališne elemente – prostor, radnju, likove, ritam i odnos izvođača i publike. Participativnim i dijaloškim formama pripovijedanja djeca ne sudjeluju samo kao slušatelji već i kao stvaratelji značenja, čime se razvijaju njihove estetske, komunikacijske i interpretativne kompetencije. Storytelling se u radu sagledava kao proces koji stvara osnove za razumijevanje kazališnog jezika i potiče aktivnu recepciju izvedbe, ali i kao kulturna praksa koja omogućuje djeci prvi kontakt s kazalištem.
Ključne riječi: kazališno opismenjavanje, kazalište za djecu, participativne prakse, predškolska i školska dob, storytelling
KAZALIŠTE KAO PROSTOR DIJALOGA, OSNAŽIVANJA I PROMJENE
Moderator: Damir Miholić
SANDRA MAKSIMOVIĆ: Kazališta – primjena drame i teatra u obrazovanju kao prozora u bolji svijet i mogućnosti njegovog kreiranja
Kulturociklin i Osnovna škola Sveti Sava, Srbija
Rad prikazuje tri primjera primjene drame i teatra u obrazovanju kroz suradnju Osnovne škole Sveti Sava, grupe Kulturociklin i Kulturnog centra Kruševac. Projekti Projekat ANA – Skrovišta/Slobodišta, Komunikacija? i ASKA – Igra za život razvijeni su iz višemjesečnog rada cijelih razreda i odjeljenja te prerasli u kazališne produkcije koje koriste metodologiju teatra slika, procesne drame, fizičkog teatra, skupno osmišljenog kazališta i drugih tehnika. U projektu Skrovišta/Slobodišta učenici su, inspirirani Dnevnikom Ane Frank, pisali osobne dnevnike, formirali kreativne timove i nastavili rad kroz video-dnevnike tijekom pandemije, pokazujući snagu obrazovanja u kriznim okolnostima. Komunikacija? je kroz medijsku pismenost istraživala pojmove komunikacije, medija i digitalnog nasilja primjenom dramskih metoda, rezultirajući predstavom izvedenom na Bitef Polifoniji. ASKA – Igra za život, dio završnog rada na Akademiji umetnosti, uključio je ples i pokret u istraživanje autentičnosti i oslobađanja tijela i glasa te se proširio na vršnjačku edukaciju u osnovnoj školi. Komparativnom analizom projekata uveden je pojam prozorišta – kazališta kao prozora u znanje, zajedništvo i stvaranje boljeg svijeta. Drama i teatar u obrazovanju mijenjaju paradigmu učenja, potiču kritičko mišljenje, emocionalnu pismenost i odgovornost, razvijaju inkluziju i povezanost, čineći obrazovanje cjelovitim i iskustvenim.
Ključne riječi: drama u obrazovanju, teatar, inkluzija, emocionalna pismenost, zajedništvo
SLAVICA BLAŽEKA KOKORIĆ; PETRA ROMAC, MARTA KRMPOTIĆ; KRISTINA ŠERVENTIĆ: Dramske metode kao alat osnaživanja djece u alternativnoj skrbi: Primjer kliničke nastave Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu
Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Od akademske godine 2000./2001. na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu izvodi se izborni kolegij Dramska ekspresija u socijalnom radu, danas pod nazivom Dramsko-pedagoški postupci u socijalnom radu. Kroz teorijska predavanja i praktične radionice, kolegij osposobljava studente za primjenu dramskih metoda u socijalnom radu s različitim grupama korisnika. Studenti razvijaju vještine primjene dramskih igara, vježbi, improvizacija, forum-kazališta, procesne drame i teatra zrcaljenja, te uče analizirati potrebe korisnika i planirati prilagođene intervencije. Poseban naglasak stavlja se na konkretnu primjenu stečenih znanja u praktičnom radu, s ciljem razvoja alata za rad s marginaliziranim i ranjivim skupinama. Izlaganje prikazuje primjer kliničke nastave koja se provodi u okviru HOME – Centra za socijalnu podršku i inovacije, u kojoj studenti pod mentorstvom prof. dr. sc. Slavice Blažeka Kokorić, provode radionice za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Djeca koja odrastaju u institucionalnom okruženju često se suočavaju s traumama, zanemarivanjem i osjećajem napuštenosti, s manjkom samopouzdanja i lošom slikom o sebi, što utječe na njihove emocionalne i socijalne vještine. Radionice provedene u Paviljonu sv. Marka Križevčanina u Križevcima i Kući sv. Terezije u Zagrebu, u okviru programa podrške Raširi krila, rođen si za let!, pokazale su da primjena dramskih metoda olakšava djeci izražavanje emocija, razvoj socijalnih vještina, jačanje samopouzdanja i osjećaja pripadnosti. Kroz dramske igre i scenske improvizacije, djeca razvijaju kritičko mišljenje, empatiju, uče konstruktivno rješavati konflikte i suočavati se sa stresom. Dramske metode potiču maštu i pomažu u proradi neugodnih iskustava, pružajući djeci siguran prostor za učenje i osobni razvoj, te pridonose boljoj pripremi djece za život izvan institucionalne skrbi. Iskustvo primjene dramskih metoda potvrđuje važnost kreativnih pristupa u socijalnom radu, potrebu za sustavnom podrškom razvoju ovakvih programa, a studentima omogućuje primjenu teorijskih znanja, razvoj profesionalnih vještina i dublje razumijevanje kompleksnih potreba ranjivih skupina.
Ključne riječi: dramske metode, studenti socijalnog rada, djeca u alternativnoj skrbi, grupe podrške
DAMIR MIHOLIĆ: Neuroraznolikost i kazalište za djecu i mlade – kroz osjete do inkluzije
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
Koncept neuroraznolikosti mijenja paradigmu percepcije i pristupa djeci s nekim teškoćama u razvoju i odraslim osobama s nekim vrstama invaliditeta. Ovaj koncept, koji je već postao i pokret samih osoba s invaliditetom, zalaže se da se neurološke razlike, npr. kod autizama, ADHD-a ili disleksije, razumiju kao prirodne varijacije neurološke strukture mozga, a ne kao poremećaji koje je potrebno izliječiti, rehabilitirati ili terapeutizirati. Drugim riječima, raznolikost u moždanim funkcijama i ponašanju želi se promatrati kao što se promatraju raznolikost u kulturi, etničkoj pripadnosti ili spolu. Koncept neuroraznolikosti odnosi se na totalitet životnih područja kroz koje osoba realizira svoje životne potencijale, a jedno od tih područja je i sudjelovanje u umjetnosti, bilo na razini recepcije ili aktivnog umjetničkog stvaralaštva. Iako suvremeno kazalište, kroz neke specifične forme, intenzivno uključuje koncept interaktivnosti koja se događa između scenskih događanja i publike, ono se još uvijek oslanja na vid i sluh gledatelja. Uključiti koncept neuroraznolikosti u scensko stvaranje značilo bi uključiti, između ostalog, i ostale senzoričke kanale i na taj način uspješnije korespondirati s iskustvom gledatelja/sudionika koji imaju drugačije načine povezivanja sa svijetom oko sebe. U izlaganju će biti prezentirane bazične postavke koncepta neuroraznolikosti u povezanosti s kazalištem za djecu i mlade te drugim pristupima koji se bave dramskim izražavanjem/stvaralaštvom djece i mladih, kao i neki primjeri postupaka u cilju njezine realizacije.
Ključne riječi: kazalište za djecu i mlade, dramski odgoj, neuroraznolikost, senzoričko iskustvo
MARIJANA TRINAJSTIĆ: Dramske igre u nastavi / Tko sam ja / karakterizacija likova
Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci, Hrvatska
Školski sustav podrške igra važnu ulogu u povećanju otpornosti na mentalne izazove, doprinoseći stvaranju osobne dobrobiti i mentalnog zdravlja. Mnogi mentalni poremećaji nastaju zbog nepoznavanja načina suočavanja s njima, a prije nego što mentalno stanje učenika zahtijeva stručnu pomoć, možemo im pružiti odgovarajuću emocionalnu podršku i pomoć kako bismo potaknuli razvoj OTPORA. Otpor se odnosi na pozitivnu prilagodbu i oporavak kada doživimo neugodno iskustvo. Već je tradicionalno čitanje lektire uvijek jedno takvo (neugodno, mučno) iskustvo. U dramskim igrama igrači se prenose u određene situacije, likove, pojave, stvari pomoću riječi, pokreta, kretanja i zvukova, čime se ostvaruju ne samo obrazovni zadaci, već i funkcionalni i odgojni zadaci koji se, nažalost, u mnogim predmetima ili izostavljaju ili samo usputno ostvaruju. Usudimo se dramskom igrom upoznati likove o kojima ćemo čitati. U srednjoj školi učenici unaprijed čitaju sadržaje lektirnih djela, možemo to shvatiti kao igru koju dramskim vježbama možemo učiniti legalnom i čak dobrodošlom. Iz prakse nastavnoga rada predstavit će se igra Tko sam ja utemeljena na dramskoj igri – Voćna salata. Modificiranje igre u svrhu obrade lektirnoga djela pokazalo se vrlo učinkovitim i dobro primljenim u učenika. Učenicima su likovi najprije predstavljeni (drama Život je san, Pedro C. de la Barca), zatim su nasumce dobili lik iz drame, dramskim su se igrama uvukli u cipele određenog lika te kreirali pokret, tekst i scenske prizore.
Ključne riječi, mentalno zdravlje, funkcionalni i odgojni zadaci, dramske igre, lektira, likovi
MATILDA MARKOVIĆ: Tinejdžer i lutka – uloga dramskog odgoja i lutkarstva u pristupu osjetljivim temama
Osnovna škola Draganić, Hrvatska
Primjena dramskopedagoških metoda i postupaka i uporaba lutke u nastavi pomažu u pristupu osjetljivim temama, a preuzimanje i igranje uloga, uporaba različitih dramskih metoda i tehnika omogućuju bolji pristup i približavanje osjetljivih tema djeci. Preuzimanjem uloga djeca ulaze u različite svjetove, poistovjećuju se s različitim likovima i karakterima, no najvažnije je da se pomoću uloga djeca mogu osloboditi vlastitih strahova, reći što misle bez bojazni da će ih netko omalovažiti i ismijati. Rad prikazuje niz praktičnih primjera provedbe lutkarskih radionica u radu s učenicima OŠ Draganići, uključivanje učenika predmetne nastave u lutkarske radionice, prednosti primjene dramskopedagoških metoda i alata u radu s osjetljivim ili tabu-temama. Posebno se razmatra važnost dramskog odgoja kao integrativnog, interdisciplinarnog i inkluzivnog sustava, koji kroz igru i iskustveno učenje potiče razvoj cjelovite osobe, osobito u suočavanju s osjetljivim temama poput obiteljskih problema, smrti, bolesti ili društvenih tabu-tema. U radu je detaljno opisana uloga lutke kao medija u odgojno-obrazovnom procesu, koji svojim posebnostima daje djeci mehanizme zaštite i omogućava sigurno izražavanje osjećaja te razvijanje empatije i kreativnosti. Prikazani su različiti tipovi lutaka i tehnika njihova korištenja, uključujući scenske lutke, lutke sjene, marionete, kazalište predmeta i materijala kao i njihova primjena u radionicama i nastavi. Lutka postaje most između dječjeg unutarnjeg svijeta i vanjskog okruženja i siguran mehanizam zaštite u obradi osjetljivih tema. Pravovremena i kreativna primjena lutaka u nastavi može značajno doprinijeti razvoju dječje međusobne komunikacije, samopouzdanja, empatije i otvaranja prema osjetljivim temama što je ključno za oblikovanje otvorenog odgojno-obrazovnog okružja. Na taj način, lutke i dramske metode postaju moćni alati za poticanje dječje kreativnosti i emocionalnog razvoja, uključujući i izazove koje donosi odrastanje.
Ključni pojmovi: dramski odgoj, lutkarstvo, igra, osjetljive teme
MANUELA KRAKAR AHMEDOVIĆ: Kazalište kao terapija za mlade s depresijom, ovisnošću, poremećajima prehrane i poremećajem pažnje
Centar za pružanje usluga u zajednici Pula-Pola, Hrvatska
Kazališne tehnike i radionice pokazuju značajan terapijski potencijal u radu s mladima koji se suočavaju s depresijom, ovisnostima, poremećajima hranjenja (npr. bulimijom) i poremećajem pažnje (ADHD). Primjena dramskih metoda omogućuje sudionicima da na siguran i kreativno strukturiran način istraže osobne konflikte, razvijaju emocionalnu regulaciju, socijalne vještine i samopouzdanje. U radu s depresivnim mladima koriste se monodrame i metaforične scene koje olakšavaju izražavanje emocija i jačaju pozitivnu sliku o sebi. Kod ovisnosti, tehnike poput prazne stolice i forum-kazališta pomažu u prepoznavanju i mijenjanju destruktivnih obrazaca ponašanja. Poremećaji prehrane tretiraju se kroz rad na slici tijela koristeći pokretno kazalište i rad s objektima, dok strukturirane improvizacije i grupne izvedbe pomažu mladima s ADHD-om u razvoju koncentracije, samokontrole i timskog rada. Integracija kazališta u edukacijske i rehabilitacijske programe pokazuje se učinkovitom u prevenciji i tretmanu navedenih stanja.
Ključne riječi: kazalište, terapija, depresija, poremećaji pažnje, ovisnost, poremećaji hranjenja
DRAMSKI ODGOJ I ŠKOLA
Moderatorica: Lorena Lazarić
SNJEŽANA ČUBRILO: Kazalište u kurikulu predmeta Hrvatski jezik ili Zna li škola što će s kazalištem?
Osnovna škola dr. Vinka Žganca, Zagreb, Hrvatska
Cilj rada je analizirati kurikularne odgojno-obrazovne ciljeve hrvatskoga jezika koji se odnose na kazalište, promišljati o tome jesu li oni dostatni te predložiti promjene. Iznijet će se stav o neopravdanosti neujednačene zastupljenosti između ishoda umjetnosti riječi i kazališne umjetnosti. Ishodi o dramskom tekstu u području Književnost i stvaralaštvo odnose se na izražajna obilježja što nije slučaj s kazališnom umjetnošću, ishodi se ne odnose na usvajanje kazališnog jezika. Izložit će se rezultati upitnika o iskustvima vođenja učenika u kazalište. Spomenut će se kako Dramski odgoj može pridonijeti poučavanju o kazalištu i kazališnoj umjetnosti.
Ključne riječi: dramski odgoj, kazalište, ishodi, škola.
GORDANA ČOSIĆ: Dramski tekstovi, metode i tehnike u udžbenicima za Hrvatski jezik od petog do osmog razreda osnovne škole
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Hrvatska
Analizirajući udžbenike za Hrvatski jezik od petog do osmog razreda osnovne škole, u radu se prikazuje zastupljenost dramskih tekstova, metoda i tehnika u udžbenicima za Hrvatski jezik od petog do osmog razreda osnovne škole. Teorijsko ishodište rada nalazi se u metodičkim postavkama nastavnoga predmeta, istraživanjima koja obuhvaćaju jezične djelatnosti, različite vrste pismenosti te cjelovito (holističko) učenje. Dramska igra potiče razvoj govornih i izražajnih sposobnosti i vještina, razvija maštu, potiče motoričke sposobnosti i govor tijela, razvija humana i moralna uvjerenja, uči sudionike surađivati, cijeniti sebe i druge te tako steći priznanje drugih (Krušić, 2008). Kroz dramske metode djeca uče surađivati, slušati i prihvaćati doprinose i stavove drugih, razvijati koncentraciju, samokontrolu i disciplinu, estetske vrijednosti prema umjetničkim formama, njihovu shvaćanju, prepoznavanju i vrednovanju (Bojović, 2013). Anketnim upitnikom istraženi su i stavovi učenika o dramskim tekstovima, dramski metodama i dramskim tehnikama u nastavi Hrvatskoga jezika. Rad istražuje jesu li dramske metode učenicima blizak i motivirajuć nastavni sadržaj uz koji lakše i radije uče.
Ključne riječi: dramske metode, dramski tekst, jezične djelatnosti, Hrvatski jezik, osnovna škola
IVANA BANDIĆ ŠTRBAC: Lektira na pozornici: Dramska igra kao most do književnosti
Osnovna škola Trilj, Hrvatska
Dramska igra kao metoda nastave hrvatskoga jezika i književnosti predstavlja kreativan i učinkovit način za aktivaciju učenika, dublje razumijevanje književnih djela i razvoj komunikacijskih vještina. Ovaj rad razmatra prednosti korištenja dramske igre u interpretaciji lektire u osnovnoj školi. Književnost u obrazovanju ne služi samo usvajanju sadržaja, već i razvoju emocionalne, estetske i kritičke osjetljivosti. Dramska igra nudi mogućnost za aktivnu i kreativnu recepciju književnog teksta, stavljajući učenika u središte nastavnog procesa. Korištenje dramske igre razvija empatiju i emocionalnu inteligenciju, potiče kreativno mišljenje, potiče govorne i komunikacijske vještine, omogućuje bolje pamćenje sadržaja kroz iskustveno učenje.
Ključne riječi: knjiga, školska knjižnica, dramska igra, čitanje
LORENA LAZARIĆ I KRISTINA RIMAN: Procesna drama i igranje uloga u kontekstu poučavanja multijezičnosti i multikulturalnosti
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti
U radu se opisuje procesna drama kao obrazovna metoda za poučavanje višejezičnosti i multikulturalnosti. U procesnoj drami naglasak nije na kazališnoj izvedbi, već na samom procesu učenja kroz aktivno sudjelovanje u imaginarnim situacijama i igranju uloga. Ovakav pristup učenju smanjuje jezičnu anksioznost i potiče spontanu komunikaciju, istovremeno razvijajući empatiju i razumijevanje drugih kultura. U radu su opisane ključne značajke procesne drame u kojoj je naglašena uloga voditelja te su navedeni praktični primjeri aktivnosti prilagođenih različitim dobnim skupinama. Kao konkretan primjer primjene ovih načela u visokom obrazovanju naveden je međunarodni projekt DivA. Cilj projekta je izrada online platforme, hibridnih kolegija i MOOC-a za osposobljavanje budućih nastavnika za rad u jezično i kulturno raznolikim okruženjima upravo korištenjem metoda karakterističnih za procesnu dramu i igranje uloga. U tom smislu, procesna drama je korištena kao holistički i moćan alat koji, unatoč praktičnim izazovima, učinkovito priprema učenike i studente za život i rad u globaliziranom društvu.
Ključne riječi: višejezičnost, multikulturalnost, procesna drama, DivA, aktivno učenje
MARIJA LENIĆ: Dramski odgoj kao škola za život
OŠ Mate Lovraka, Kutina
Dramski je odgoj namijenjen svoj djeci i usmjeren je na njihov cjelokupni razvoj. Polazeći od te temeljne teorijske pretpostavke, u radu se pomoću metode grupnog intervjua prikupljaju podatci o stavovima i iskustvima polaznika dramskih aktivnosti koje je autorica tijekom svoje profesionalne karijere organizirala i vodila. Dobiveni rezultati se kritički analiziraju te dovode dramski odgoj i njegove utjecaje u kontekst svoga života i odrastanja. Kako je riječ o srodnim, ali raznovrsnim konceptima, uvažavaju se međusobne sličnosti i razlike te se ocrtavaju uzajamni odnosi između korisnika, ali i njihovih života u dijakroniji. Škola za život primjenom dramskopedagoškoga pristupa donosi mnoge dobrobiti korisnicima programa i odražava se na sve daljnje životne izbore: profesionalne, osobne, socijalnu osviještenost, integraciju s životnim okolnostima i izazovima, emocionalnu, socijalnu i druge pismenosti… Kako su rezultati pokazali, pohađanje dramskih opcija može pospješiti kvalitetu života u najširem smislu te riječi i omogućiti djeci i mladima da lakše pronađu svoje mjesto u svijetu koji se svakodnevno mijenja.
Ključne riječi: dramski odgoj, emocionalna i socijalna pismenost, kvaliteta života
KARMEN STREL: Susret s Drugim u dramskoj igri kao prilika za nastanak subjektivacije
Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija
Postdeontološke teorije moralnog odgoja naglašavaju da suvremeno obrazovanje više nije usmjereno na internalizaciju normi, nego na razvoj sposobnosti za autonomno i responzivno mišljenje. Jedan od ključnih pojmova ove paradigme jest subjektivacija (Gert Biesta) – proces kroz koji pojedinac postaje odgovoran i autonoman subjekt, sposoban nadići društvene obrasce i očekivanja. U odgoju taj proces često započinje susretom s Drugim, koji putem prekida uzrokuje suspenziju konvencionalnih moralnih standarda u pojedincu te potiče propitivanje osjetljive responzivnosti u konkretnoj društvenoj situaciji. Dramska igra nudi prostor bogat prilikama za nastanak subjektivacije jer uvodi različite prekide koji mogu dovesti do suspenzije i dijaloga. U procesu stvaranja dramske igre pojedinac se susreće i s imaginarnim Drugim (estetskom strukturom dramskog teksta i književnim likovima) i s realnim Drugima (suigračima i/ili gledateljima). Ovaj rad predstavlja potencijal dramske igre za otvaranje prostora autonomnom i responzivnom mišljenju.
Ključne riječi: dramska igra, Biesta, susret s Drugim, postdeontološka etika, subjektivacija
DRAMSKE AKTIVNOSTI U RAZVOJU JEZIČNIH KOMEPETENCIJA
Moderatorica: Katarina Aladrović Slovaček
DUNJA PAVLIČEVIĆ-FRANIĆ I KATARINA ALADROVIĆ SLOVAČEK: Mogućnosti jezičnih i dramskih igara u primarnom obrazovanju
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Jedan od temeljnih ciljeva osnovnoškolskoga obrazovanja jest osigurati cjelovit razvoj učenika, što podrazumijeva intelektualni, emocionalni, socijalni, moralni i tjelesni razvoj, a kako bi se to ostvarilo, učenike je potrebno poticati u razvoju znanja, vještina i stavova. Dakle, to podrazumijeva razvoj temeljnih kompetencija, poticanje razvoja kritičkoga mišljenja, razvoj odgovornosti, te osposobljavanje učenika za aktivno sudjelovanje u društvu, kao i izgradnju osobnog identiteta i samopouzdanja. U primarnom je obrazovanju, stoga, važno poticati jednakomjerni razvoj svih kompetencija kako bi se ostvario cjelovit učenički razvoj. Međutim, u stjecanju navedenih znanja i kompetencija poteškoće se pojavljuju u vrlo niskoj motiviranosti učenika. Istraživanja (Aladrović Slovaček, Rimac Jurinović i Knežević, 2023) pokazuju kako je današnje učenike teško motivirati upravo zato što puno vremena provode pred ekranima te im nastava često nije dovoljno aktualna i zanimljiva, odnosno navode kako u nastavi nedostaje izazova i kreativnosti. Zato se u suvremenoj nastavi sve više naglašava važnost poticajnoga okruženja koje će kod učenika potaknuti unutarnju motivaciju i zadovoljstvo. Nadalje, istraživanja pokazuju da pristupi koji uključuju igru, suradnju i kreativnost, poput dramskih i jezičnih igara, imaju velik potencijal u poticanju motivacije učenika za stjecanjem novih znanja i u ovladavanju različitim nastavnim sadržajima. One također omogućuju učenicima aktivno sudjelovanje, istraživanje značenja, izražavanje emocija, te stoga njihova integracija u različite obrazovne sadržaje doprinosi pozitivnijem stavu učenika prema tim sadržajima, boljoj motivaciji za njihovim ovladavanjem te osnaživanju učenikove jezične svijesti, ali i stvaralačkog izražavanja. Budući da je upravo profesorica Iva Gruić značajno doprinijela razvoju hrvatske dramske pedagogije, u ovom članku koji je posvećen njoj i njezinu radu, istražit će se mogućnosti dramskih i jezičnih igara kao motivacijskih aktivnosti u procesu primarnoga obrazovanja. Učenicima četvrtoga i petoga razreda tijekom mjesec dana nudit će se različite dramske i jezične igre kao motivacijske aktivnosti tri puta tjedno. Tijekom i nakon provedbe učenici će biti snimani kako bi se procijenila njihova motiviranost te njihove reakcije u verbalnom i neverbalnom kontekstu na ponuđene jezične i dramske igre. Očekuje se da će dramske i jezične igre učenicima biti zanimljive, poticajne i svrsishodne te da će učenici željeti više vremena u procesu ponavljanja i usvajanja novih nastavnih sadržaja koristiti jezične i dramske igre kao dobre načine zapamćivanja sadržaja, ali još više kao jako dobro prihvaćene motivacijske aktivnosti.
Ključne riječi: jezik, dramska igra, mogućnosti, Iva Gruić, jezične igre
SUNČICA KUNIĆ: Povezanost uporabe gibberisha i razvoja govornih kompetencija u razrednoj nastavi
Dječji vrtić Acuto, Hrvatska
U radu se promišlja o povezanosti gibberisha – neartikuliranog, izmišljenog jezika kojega djeca spontano generiraju i razvoja govornih kompetencija u razrednoj nastavi. Upotreba gibberisha potiče razvoj govornih sposobnosti, samopouzdanja i socio-emocionalnih kompetencija. Učenici se prilikom takvih aktivnosti, koristeći izmišljene riječi, slogove i znakove oslobađaju straha od pogreške, razvijaju izražajnost, govornu kreativnost i autentičan izraz. Upotreba dramske igre, improvizacija, recitiranja u kombinaciji s gibberishom temelji se na spontanom izražavanju ritma, zvuka, mimika i pokreta. Time govor prelazi u multimedijalni oblik izražavanja učenicima dopadljiv, izazovan i blizak. Rad donosi i primjer korištenja ove prakse u konkretnoj razrednoj situaciji kao poticaj na iskorak iz tradicionalnih okvira obrazovne prakse stavljaju pritom fokus na stvaralačko korištenje jezika kao osnovu za razvoj cjelovitih i samopouzdanih govornika.
Ključne riječi: govor, gibberish, govorne kompetencije, dijete
TAMARA TURZA-BOGDAN I LIDIJA CVIKIĆ: Dramske metode u poučavanju hrvatskoga kao inog jezika u ranoj dobi
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Usvajanje hrvatskoga kao inoga jezika u širem smislu pretpostavlja da je hrvatski jezik nekome drugi, nasljedni ili strani jezik (Jelaska 2005). U radu se polazi od teorijskih postavki pri usvajanju hrvatskoga kao inoga jezika u ranoj školskoj dobi u odnosu na posebnosti učenika, obrazovne zahtjeve i nastavnu praksu. Zbog raznih jezičnih i izvanjezičnih čimbenika učenici koji ga usvajaju heterogena su skupina: prema dobi, usvojenosti jezika i svim ostalim osobnim razvojnim osobinama (Cvikić 2024). Dramske aktivnosti (Gruić, 2002; Scher i Verrall, 2006; Fileš i sur. 2008; Breber i sur. 2020) poticajan su nastavni izvor za usvajanje jezika (Aladrović Slovaček, Rimac Jurinović, Knežević, 2024). Uporaba dramskih metoda svojom komunikacijskom usmjerenošću donosi nastavno okruženje zasićeno jezičnim obrascima: od jezično gramatičkih do jezično pragmatičkih i komunikacijskih, a učenicima omogućuju višekulturalno i interkulturalno učenje. Istražuju se odabrane dramske metode s obzirom na obrazovna načela usvajanja hrvatskog kao materinskog jezika (Težak, 1998) i njihovu potencijalnu uporabu pri usvajanju hrvatskoga kao inoga jezika. Analizirane su gramatičke, pragmatičke, kulturološke i općenito korelacijske sastavnice usvajanja hrvatskoga kao inoga jezika prilikom uporabe dramskih metoda. Analizirane sastavnice prikazane su na odabranim primjerima u različitim obrazovnim kontekstima i heterogenim skupinama učenika. Na temelju provedene analize zaključuje se o mogućnostima razvoja rane pismenosti u višejezičnome i višekulturnom okruženju s obzirom na uporabu dramskih metoda.
Ključne riječi: dramske metode, hrvatski kao ini jezik, rana pismenost, višejezičnost
TANJA SCHLEIS: Između prošlosti i scene: njemački epitafi kao inspiracija za dramsku umjetnost
Gimnazija A. G. Matoša Đakovo / Filozofski fakultet Osijek, Hrvatska
Epitafi, kao tekstovi na grobovima, predstavljaju iznimno bogat izvor emocionalnih, povijesnih i kulturnih informacija, često predstavljajući mikrokozmos društva i života pojedinaca. Ovaj rad istražuje kreativnu uporabu njemačkih epitafa s groblja u Đakovu i okolici kao inspiraciju za dramsku izvedbu učenika na njemačkom jeziku. Cilj ovog rada je istražiti metodologije i potencijal korištenja epitafa kao temeljnog teksta za stvaranje dramskih izvedbi, ali i potaknuti učenike na dublje razumijevanje ljudskog iskustva, povijesnog konteksta i kulturnih elemenata povezanih s grobljima i njihovim stanovnicima. Kroz analizu jezika, stila i sadržaja epitafa, učenici imaju priliku istražiti dubinu ljudskog iskustva i oslikati raznolikost života koji su prethodili. Osim toga, rad istražuje metodologije za prilagodbu epitafa u dramske forme te pruža praktične smjernice za vođenje radionica s učenicima. Kroz ovaj proces, učenici se potiču na kreativnost, empatiju i razumijevanje jezičnih i kulturnih konteksta. Konačno, rad predstavlja rezultate praktičnih primjena ovog pristupa u nastavi njemačkog jezika, ističući važnost korištenja stvarnih, autentičnih tekstova u učenju jezika te potičući interdisciplinarni pristup izvođenju umjetnosti i obrazovanja.
Ključne riječi: epitafi, dramska pedagogija, autentični tekstovi, kulturni identitet, interdisciplinarni pristup, njemački jezik
MARINA ŠIŠAK: Kazalište u sveučilišnoj nastavi francuskog jezika
Odjel za francuske i frankofonske studije, Sveučilište u Zadru, Hrvatska
Izlaganje ima za cilj predstaviti iskustvo izvedbe kolegija Kazališna radionica, namijenjenog studentima francuskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Bit će prikazani ciljevi i ishodi kolegija u odnosu na sveukupne ishode studija, kao i njegova struktura i ključne etape: od odabira i primjene dramskih igara, preko izbora i prilagodbe dramskih tekstova, do procesa postavljanja i izvedbe predstave. Poseban će naglasak biti stavljen na analizu specifičnih dramskih aktivnosti i strategije prilagodbe tekstova, s ciljem razvoja jezičnih kompetencija studenata. Izlaganje se temelji na iskustvima prikupljenima tijekom četiri akademske godine (2021.–2025.) te uključuje analizu studentskih upitnika provedenih nakon završetka radionice. Dobiveni rezultati ukazuju na brojne prednosti integracije kazališta u nastavu inog jezika, pri čemu se osobito ističu unapređenje jezičnih vještina i umanjivanje straha od govora na inom jeziku.
Ključne riječi: kazalište u nastavi inog jezika, nastava francuskog jezika, dramske igre, sveučilišna nastava, jezične kompetencije
