{"id":230,"date":"2017-04-02T11:20:55","date_gmt":"2017-04-02T09:20:55","guid":{"rendered":"http:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/?page_id=230"},"modified":"2021-09-28T08:48:54","modified_gmt":"2021-09-28T06:48:54","slug":"nikolina-marinic-planina","status":"publish","type":"page","link":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/dramska-kultura\/dramski-tekstovi\/nikolina-marinic-planina\/","title":{"rendered":"NIKOLINA MARINI\u0106: Planina"},"content":{"rendered":"

ANA, sedamnaestogodi\u0161nja gimnazijalka iz Rijeke; pomalo buntovna, voli prirodu, \u017eivotinje i punk <\/em>glazbu; najbolji prijatelj joj je pas Bobi, prijateljica Linda s kojom ide u razred; ima sme\u0111u valovitu dugu kosu, sme\u0111e o\u010di, odijeva se u crnu odje\u0107u i ima malu tetova\u017eu delfina na lijevom ramenu<\/p>\n

MAJKA, samohrana majka, udovica, \u010detrdeset i \u010detiri godine; osje\u0107ajna i prakti\u010dna, vrlo vrijedna i ambiciozna; po struci pravnica; nakon nesretnog slu\u010daja u obitelji odlu\u010dila je prihvatiti ponudu za napredovanjem koju je do tada odbijala jer je posve\u0107ivala pozornost obitelji; \u017eivi s k\u0107eri Anom i psom Bobijem u obiteljskoj ku\u0107i, a u blizini svoje majke<\/p>\n

MARKO, dvadesetogodi\u0161nji mladi\u0107 iz Karlovca; student \u0161umarstva na prvoj godini; veseo i bezbri\u017ean, osje\u0107ajan i bri\u017ean, otvoren i blag; ima sme\u0111u ra\u0161\u010dupanu kosu i blage plave o\u010di; zanima ga \u0161umarstvo i zadovoljan je izborom studija<\/p>\n

BOBI, sedmogodi\u0161nji sme\u0111i kra\u0161ki ov\u010dar veselog pogleda<\/p>\n

ZORICA, velebitska vila; stara koliko i Velebit jer je ro\u0111ena s njime; nosi bijelu odje\u0107u koja s vremenskim prilikama mijenja svoju boju; ima plavu valovitu kosu i gotovo proziran ten; nepredvidljiva je kao i Velebit, no prema dobrima je dobra, prema lo\u0161ima zla, a osobito prema onima koji \u010dine lo\u0161e njezinom domu<\/p>\n

BAKA, \u0161esdeset\u010detverogodi\u0161njakinja, bliska je k\u0107eri i unuci; bri\u017ena i dobra<\/p>\n

POLICAJAC, trideset i pet godina, stru\u010dan, profesionalan i srda\u010dan<\/p>\n

Prvi prizor<\/strong><\/p>\n

Moderno namje\u0161ten dnevni boravak. \u010cuje se glas voditelja radijskog programa i vesela glazba te zveckanje posu\u0111a. Cvrkut ptica i veseo lave\u017e psa. <\/em><\/p>\n

Majka odla\u017ee oprano su\u0111e iz perilice i razmje\u0161ta ga po ormarima. Buka zveckanja posu\u0111a ometa kre\u0161tavi glas radijskog voditelja (\u201e\u2026i zato iskoristite ovo prekrasno vrijeme na Kvarneru da provedete vikend sa svojim najmilijima. Odvedite u kino svoju \u017eenu, na obiteljski izlet svoju obitelj, posvetite vrijeme svojim roditeljima. U\u017eivajte u tim trenutcima koji \u010dine \u017eivot. Odjavljujem se s pjesmom\u2026<\/em><\/p>\n

MAMA (bijesno odlazi do radija, gasi ga i odlazi u suprotnom smjeru od onog s kojeg je Ana u\u0161la<\/em>): Ana, jesi li to ti?<\/p>\n

ANA (baca torbu u kut sobe i stoji gledaju\u0107i u smjeru u kojem je oti\u0161la majka<\/em>): Jesam, mama!<\/p>\n

MAMA (vi\u010de iz druge prostorije<\/em>): Kako je bilo u \u0161koli?<\/p>\n

ANA (bezvoljno sjeda na stolac i vadi mobitel iz d\u017eepa<\/em>): Kao i obi\u010dno, mama.<\/p>\n

MAMA (vi\u010de iz druge prostorije<\/em>): Jesi dobila kakvu ocjenu?<\/p>\n

ANA (sprema mobitel natrag u d\u017eep i tupo zuri u uzorak stolnjaka na stolu<\/em>): Nisam, mama.<\/p>\n

MAMA (brzo ulazi u prostoriju, gleda se u ogledalce i stavlja ru\u017e na usne<\/em>): Ru\u010dak ti je u pe\u0107nici, jurim na posao. Operi su\u0111e i napi\u0161i zada\u0107u i pro\u0161e\u0107i Bobija, a onda ga okupaj, prljav je jo\u0161 od ju\u010dera\u0161nje \u0161etnje. (Prelazi na drugu stranu prostorije, uzima torbu i provjerava njezin sadr\u017eaj.<\/em>)<\/p>\n

ANA (prati je pogledom<\/em>): Kuda ide\u0161?<\/p>\n

MAMA (provjerava poslovnu torbu i sprema kablove od prijenosnog ra\u010dunala<\/em>): Imam poslovni sastanak.<\/p>\n

ANA (bezvoljno, s rukama na stolnjaku<\/em>): Kad se vra\u0107a\u0161?<\/p>\n

MAMA: Kasno nave\u010der. (pogleda k\u0107er<\/em>) \u010cemu takav pogled! Hajde, nemoj biti razma\u017eena. (blago<\/em>) Zna\u0161 da moram raditi\u2026<\/p>\n

ANA (udari slaba\u0161no \u0161akama po stolu<\/em>): Ali opet!<\/p>\n

MAMA (stane pokraj nje, pomiluje je po kosi i blago<\/em>): Ana, nemoj mi ote\u017eavati. Nisi vi\u0161e dijete, sljede\u0107e godine zavr\u0161ava\u0161 srednju \u0161kolu. Hajde, nazovi Lindu pa zajedno rje\u0161avajte zada\u0107u ili se zabavljajte nekako.<\/p>\n

ANA (namr\u0161teno<\/em>): Ne\u0107u je zvati. Ide mi na \u017eivce.<\/p>\n

MAMA (zabrinuto je poku\u0161a zagrliti i poljubi je u \u010delo<\/em>): Ne\u0161to se dogodilo s Lindom i tobom? Jeste li se opet posva\u0111ale?<\/p>\n

U tom trenu u prostoriju ulazi Bobi. Najavljuje ga zveckanje \u0161apa i dahtanje. Ravno s vrata se veselo zatr\u010di prema Ani i Majci, spusti neki predmet na Anina koljena i razdra\u017eeno zalaje. Obje pogledaju u predmet. To je mali zeleni karabiner. Obje uko\u010deno pogledaju u taj mali predmet pa jedna u drugu. \u0160utnja i pogled traju nekoliko sekundi.<\/em><\/p>\n

MAJKA (naglo i smeteno<\/em>): Uh, vidi koliko je ve\u0107 sati. Zakasnit \u0107u! \u017durim, ispri\u010dat \u0107e\u0161 mi sutra ujutro \u0161to se dogodilo, mo\u017ee?<\/p>\n

ANA (prazno<\/em>): Kad se vra\u0107a\u0161?<\/p>\n

MAMA (uzima stvari i kre\u0107e prema izlaznim vratima<\/em>): Kasno. Sigurno \u0107e\u0161 ve\u0107 spavati. (zastane na vratima i pogleda prema Ani) <\/em>Ana, nadoknadit \u0107u ti sve ovo\u2026 nekako.<\/p>\n

Ljubi je i odlazi. Ana rezignirano jo\u0161 neko vrijeme gleda u vrata. Bobi sjedi pokraj nje i netremice je promatra. Zalaje nekoliko puta \u2013 odlu\u010dno i uporno.<\/em><\/p>\n

Drugi prizor (malo kasnije)<\/strong><\/p>\n

Ana le\u017ei na sofi u dnevnom boravku. Izvana nervozan lave\u017e psa. Cvrkut ptica. Bobi le\u017ei pokraj Ane. Djeluje kao da spava, no prati Anine pokrete i slu\u0161a \u0161to Ana govori.<\/em><\/p>\n

ANA (telefonira<\/em>): Hej, ja sam, Ana. Ho\u0107emo na kavu danas? Aha, ide\u0161 sa svojima na Platak\u2026 OK, vidimo se sutra\u2026 ma nema veze, sve OK, vidimo se, bok!<\/p>\n

Bok, Ana je! Ma ni\u0161ta\u2026 dosada. Nego, jesi za \u0161etnju ili\u2026 a tako, ve\u0107 ima\u0161 dogovor. Aha, aha\u2026 U redu, vidimo se sutra u \u0161koli, bok!<\/p>\n

Sjedne na krevet i dugo gleda svoj odraz u ogledalu. Sjeda za ra\u010dunalo. Iza nje Bobi ustaje s kreveta, dolazi do nje i ska\u010de joj u krilo. Ana ga zagrli i zapla\u010de u njegovo krzno.<\/em><\/p>\n

Tre\u0107i prizor (jutro, drugi dan)<\/strong><\/p>\n

Dnevni boravak. Izvana ljutiti lave\u017e psa. Ana sjedi za stolom i rezignirano \u017eva\u010de doru\u010dak. Bobi sjedi pokraj nje i netremice je gleda. Voditelj na radiju: I ovaj vikend nam sti\u017ee lijepo vrijeme. Prognosti\u010dari najavljuju mogu\u0107nost povremenih pljuskova u gorjima i zale\u0111u. Dan je prekrasan za izlet u prirodi s va\u0161im najmilijima. \u017divot se ne sastoji samo od obaveza, treba u\u017eivati u sun\u010danom vremenu. Slijedi pjesma. Dolazi mama.<\/em><\/p>\n

MAMA (nosi poslovnu torbu i vre\u0107icu jabuka. Prilazi Ani i ljubi je<\/em>): Dobro jutro, du\u0161o! Kako si spavala?<\/p>\n

ANA: Onako. (igra se s priborom za jelo i sumnji\u010davo pogleda majku) <\/em>Obukla si se. Ide\u0161 nekamo?<\/p>\n

MAMA (odla\u017ee jabuke, uzima sve\u017eanj papira i sprema ih<\/em>): Du\u0161o, moram ti ne\u0161to re\u0107i. Nemoj se ljutiti, molim te, ali upravo sam saznala da moram na slu\u017ebeni put u Saudijsku Arabiju. Na\u017ealost, svi letovi su popunjeni pa moram danas na put.<\/p>\n

ANA (pla\u010dnim glasom, ali odlu\u010dno<\/em>): Ali mama, vikend je. Obe\u0107ala si!<\/p>\n

Majka je pogleda.<\/em><\/p>\n

ANA (ustane<\/em>): Sutra je tatina godi\u0161njica. Obe\u0107ala si da \u0107emo oti\u0107i na Velebit.<\/p>\n

MAMA (dr\u017ee\u0107i papir u rukama, papir zadrhti; dugo ne progovara, netremice promatra Anu, gotovo da je na rubu suza; odjednom se svlada<\/em>): Du\u0161o, moram ne\u0161to obaviti. Imam posla s papirima i jo\u0161 jedan kratki sastanak.<\/p>\n

Ana se okrene i bijesno je pogleda<\/em>.<\/p>\n

MAMA (brzo, kre\u0107e prema njoj)<\/em>: Znam da ti je va\u017eno sutra biti na Velebitu, no morat \u0107u odgoditi izlet za sljede\u0107i vikend. Nemoj me gledati tako, osje\u0107am se tako krivom\u2026 Obe\u0107avam da\u2026<\/p>\n

ANA (suznih o\u010diju, odmi\u010de se od nje<\/em>): Sve ti je va\u017enije od mene! Od nas! Obe\u0107ala si mi da \u0107emo oti\u0107i sutra tamo gdje\u2026 (zapla\u010de<\/em>).<\/p>\n

MAMA (ispu\u0161ta stvari iz ruku i kre\u0107e prema njoj<\/em>): Ali du\u0161o, nije tako. Radim sve ovo zbog nas, da nama bude bolje\u2026 misli\u0161 da ja ne bih i\u0161la, da ne bih radije bila s tobom nego\u2026<\/p>\n

ANA (bijesno i glasno, odmi\u010de se od nje<\/em>): Ne vjerujem ti!<\/p>\n

MAMA (bespomo\u0107no<\/em>): Molim te, Ana, ne ljuti se na mene.<\/p>\n

ANA (u suzama<\/em>): Ti se ljuti\u0161 na mene! Priznaj!<\/p>\n

MAMA (smeteno<\/em>): \u0160to to govori\u0161? Ana, o \u010demu govori\u0161?<\/p>\n

Trenutak \u0161ute i netremice se gledaju. Zazvoni mamin mobitel. Ne javlja se odmah, no na koncu se ma\u0161i torbe.<\/em><\/p>\n

MAMA (tra\u017ei mobitel po <\/em>torbi) Hajde, pro\u0161e\u0107i do bake. Ili nazovi nekoga od prijateljica da ti prave dru\u0161tvo za vikend. Pripremila sam ti ru\u010dak za danas, a sutra odi baki. (prilazi joj) <\/em>Du\u0161o, obe\u0107avam ti da \u0107emo sljede\u0107i vikend\u2026<\/p>\n

ANA (vrisne<\/em>): Ja nemam prijateljica! I dosta mi je svega! (odlazi iz sobe i demonstrativno lupa vratima. Bobi sjedne ispred zatvorenih vrata. Cvili dok god majka ne otvori vrata. \u0160mugne i potr\u010di za Anom.)<\/em><\/p>\n

\u010cetvrti prizor (isti dan, kasnije)<\/strong><\/p>\n

Ana pakira ruksak u svojoj sobi. Bijesno otvara ormari\u0107e i ubacuje odje\u0107u. Uzima fotografiju na kojoj su ona, njezina majka i otac. Zapla\u010de. Stavi i fotografiju u ruksak. Bobi promatra, tu\u017eno je promatra vla\u017enih o\u010diju prebacuju\u0107i se s \u0161ape na \u0161apu i tiho cvili.<\/em><\/p>\n

ANA (klekne do Bobija<\/em>): Ne gledaj me tako, Bobi! Ne mogu vi\u0161e ovako. Otkad tate nema, sve se promijenilo\u2026 (zapla\u010de<\/em>). Nema smisla\u2026 Moram oti\u0107i tamo\u2026 (Bobi glasnije zacvili<\/em>.) Ne mo\u017ee\u0161 i\u0107i sa mnom, \u017eao mi je. (Bobi glasno zalaje.<\/em>) Bobi, molim te. Nemoj mi ote\u017eavati. (Zapla\u010de, otvori vrata, okrene se i pogleda Bobija i ode. Pogleda jo\u0161 jednom po prostoriji, ugleda vre\u0107icu s jabukama, dolazi do njih, uzima jednu i stavlja je u ruksak. Bobi zalaje, a lave\u017e se pretvori u zavijanje. Sko\u010di do vrata i zagrebe po njima, vrata se otvore i on \u0161mugne van.<\/em><\/p>\n

Peti prizor (tri dana kasnije)<\/strong><\/p>\n

Pra\u0161njava i mra\u010dna prostorija. Maleni prozor\u010di\u0107 i stara vrata. Na sredini prostorije ofucani naslonja\u010d i starinska sofa, ispred njih stoli\u0107. Na njemu stare novine, petrolejska lampa i lon\u010di\u0107. Na zidu iza je ljubi\u010dasta komoda i na njoj radio. Lijevo priru\u010dna kuhinjica, ne\u0161to posu\u0111a i limenke. Na sofi nepomi\u010dno sjedi djevojka i gleda u publiku. Vrlo jeblijeda, nestvarno lijepa, ima plavu kosu i prozra\u010dnu bijelu svilenu odje\u0107u. Izvana se \u010duje grmljavina i urlik vjetra. Unutra zvuci Mendelssohnovog Sna ivanjske no\u0107i i miris bosiljka. Odjednom se za\u010duje sna\u017eno kucanje po vratima.<\/em><\/p>\n

ANA: Ima li koga? Pustite me unutra!<\/p>\n

Djevojka se veoma sporo okrene i polagano ustane. Polaganim plesnim korakom napusti prostoriju. <\/em><\/p>\n

Ana nastavlja lupati po vratima koja se otvore i ona ulazi u prostoriju. Na le\u0111ima ima ruksak i mokra je. Pla\u0161ljivo pogledava po sobi. Tra\u017ei mobitel i osvjetljava prostoriju. Dolazi do komode i \u010dita s papira:<\/em><\/p>\n

ANA: Rossijeva koliba. 1580 metara nadmorske visine. Molimo vas da zabilje\u017eite podatke o svom boravku i ugasite vatru kada iza\u0111ete. \u017delimo vam ugodan boravak.<\/p>\n

Razgledava prostoriju. Pronalazi \u0161ibice i pali petrolejsku lampu. Pronalazi radio stanicu, poku\u0161ava je upaliti. <\/em><\/p>\n

ANA: Halo, halo! \u010cuje li me netko? Trebam pomo\u0107\u2026 Halo! Ne radi\u2026<\/p>\n

Odjednom se za\u010duje jak udarac groma i nakon toga neobi\u010dan potmuo zvuk. Ana se upla\u0161i i pogleda u smjeru u kojem je oti\u0161la djevojka. U tom trenu vrata se \u0161irom otvore i u\u0111e mla\u0111i mu\u0161karac s velikim ruksakom, sav omotan oko glave. Jedva jedvice zatvori vrata od vjetra i ugleda Anu.<\/em><\/p>\n

MARKO: Kakvo nevrijeme! Oprosti, jesam li te upla\u0161io?<\/p>\n

ANA: U\u0111i. I ja sam upravo stigla.<\/p>\n

MARKO: U\u010dinilo mi se da vidim nekoga ispred sebe na stazi. To si, zna\u010di, bila ti\u2026 Sva sre\u0107a na ovom skloni\u0161tu. Upravo je po\u010dela poledica. Pratio sam prognozu vremena i nisu je najavili\u2026<\/p>\n

ANA: I mene je nevrijeme iznenadilo\u2026 najavili su samo mogu\u0107nost pljuskova.<\/p>\n

MARKO (pru\u017ea joj ruku<\/em>): Ja sam Marko.<\/p>\n

ANA (srame\u017eljivo se nasmije\u0161i<\/em>): Ana, drago mi je.<\/p>\n

MARKO (skida ruksak sa sebe i pogledava po prostoriji<\/em>): Bilo bi dobro presvu\u0107i se da se ne prehladimo. Zapalit \u0107u vatru. Ima suhih drva?<\/p>\n

ANA (prati njegov pogled<\/em>): Nisam provjerila. Poku\u0161ala sam kontaktirati HGSS, ali radio ne radi.<\/p>\n

MARKO: Pogledat \u0107u ga kasnije. (Po\u010dinje skidati mokru odje\u0107u sa sebe.<\/em>) Oprosti, ali hladno mi je. Okrenut \u0107u se dok se ne presvu\u010de\u0161.<\/p>\n

Presvla\u010de se u ti\u0161ini. \u010cuje se zavijanje vjetra i lagano grebanje po vratima. Marko odlazi do pe\u0107i i poku\u0161ava upaliti vatru, a Ana jednim okom pogledava prema lijevom kutu prostorije, a drugim okom Marka. Vje\u0161a mokru odje\u0107u na u\u017ee pokraj pe\u0107i. <\/em><\/p>\n

MARKO (trlja ruke i pogleda u Anu<\/em>): Eto, uspio sam. Uskoro \u0107e biti toplo. I\u2026 otkud ti ovdje i kamo si se zaputila? (nasmije\u0161i se<\/em>)<\/p>\n

ANA: Namjeravala sam oti\u0107i do Hajdu\u010dkih kukova kada me uhvatila oluja. Sjetila sam se ove kolibe i mislila sam da je dobro tu se skloniti od nevremena. A ti?<\/p>\n

MARKO: Ja sam na prvoj godini \u0160umarstva i na stru\u010dnoj sam ekskurziji s ekipom s godine \u2013 prou\u010davamo bjelogoricu Sjevernog Velebita. De\u010dki su se sino\u0107 malo zaigrali s pivom i bili su mi prespori pa sam ih prestigao i po\u017eurio obaviti zadatak \u0161to prije, ali me uhvatilo nevrijeme. Nadam se da su se oni uspjeli vratiti dolje. (vadi mobitel<\/em>). Jesi poku\u0161ala uhvatiti signal?<\/p>\n

ANA (odmahuje glavom i pokazuje svoj mobitel<\/em>): Nema signala. Ima tek na vrhu iznad skloni\u0161ta, ali nisam i\u0161la gore.<\/p>\n

MARKO (gleda kroz prozor\u010di\u0107<\/em>): Opasno je penjati se po ovom nevremenu, a i pada mrak. Morat \u0107emo ovdje preno\u0107iti.<\/p>\n

Odjednom se za\u010duje potmula grmljavina i ne\u0161to \u0161to je zazvu\u010dalo kao krik. Oboje pogledaju prema vratima. Na prozor\u010di\u0107u lice djevojke s po\u010detka scene. Marko i Ana je ne vide.<\/em><\/p>\n

MARKO (ozbiljno<\/em>): \u0160to je ovo bilo?<\/p>\n

ANA (drhtavim glasom<\/em>): Ve\u0107 sam \u010dula taj zvuk prije nego \u0161to si stigao, ali sam mislila da si to ti.<\/p>\n

Oslu\u0161kuju.<\/em><\/p>\n

MARKO (oprezno<\/em>): Sigurno nije ni\u0161ta. U strahu su velike u\u0161i, mo\u017eda nam se u\u010dinilo. Vjerojatno je vjetar. Osje\u0107a\u0161 li miris bosiljka?<\/p>\n

ANA (miri\u0161e<\/em>): Da\u2026<\/p>\n

MARKO (pregledava prostoriju s mjesta<\/em>): Neobi\u010dno! Mo\u017eda je negdje kakav osvje\u017eiva\u010d prostora. Netko se o\u010dito potrudio donijeti ga odozdo iz civilizacije.<\/p>\n

Oslu\u0161kuju. Ni\u0161ta se ne \u010duje osim huke vjetra. <\/em><\/p>\n

MARKO (prekida ti\u0161inu<\/em>): Nije ni\u0161ta, ne boj se. Sigurno nam se u\u010dinilo. Jesi li gladna? Imam ne\u0161to konzervi u ruksaku. Kruh se vjerojatno namo\u010dio, ali ne\u0161to \u0107emo smisliti. (otvara ruksak i prekapa po njemu)<\/em><\/p>\n

ANA (krene prema kuhinjskom ormari\u0107u)<\/em>: Ima \u010daja. Tu je i neki lon\u010di\u0107, stavit \u0107u grijati vodu.<\/p>\n

Ana uzima lon\u010di\u0107, vodu iz velikog spremnika i krene prema pe\u0107i. Marko prekapa po ruksaku i vadi no\u017ei\u0107, plasti\u010dne kutijice i limenke. Rade \u0161utke. \u010cuje se zavijanje vjetra i gromovi. Smra\u010dilo se. <\/em><\/p>\n

ANA (pokazuje vre\u0107icu<\/em>): Nadam se da voli\u0161 \u0161ipkov \u010daj. Jedino sam taj na\u0161la u ormari\u0107u.<\/p>\n

MARKO (smije\u0161i se<\/em>): Va\u017eno je da je topao. Sjedni, pripremio sam nam ve\u010deru.<\/p>\n

\u0160utke jedu. Zavijanje vjetra izmjenjuje se s ritmi\u010dnim lupanjem koje postaje neugodno. Ispred njih konzerve hrane i dvije \u0161alice iz kojih se vijori dim.<\/em><\/p>\n

MARKO (\u017eva\u010de<\/em>): Otkud si? Ide\u0161 u \u0161kolu?<\/p>\n

ANA (trga zalogaje kruha i prebire po konzervi<\/em>): Iz Rijeke. Idem u \u0161kolu, u gimnaziju. Nagodinu \u0107u biti maturantica. A ti?<\/p>\n

MARKO (grebe vilicom po ribljoj konzervi)<\/em>: Ja sam iz Karlovca, ove godine sam bruco\u0161 \u0160umarskog fakulteta u Zagrebu.<\/p>\n

ANA (otpije gutljaj \u010daja<\/em>): Kako ti je na fakultetu? Jesi se priviknuo na \u017eivot u Zagrebu?<\/p>\n

MARKO (otkida komad kruha zubima)<\/em>: Jo\u0161 se privikavam. Te\u0161ko je bez mamine kuhinje, ali imam slobodu sam si organizirati vrijeme, \u0161to je nekad dobro, a nekad i nije. Ti planira\u0161 studirati u Rijeci?<\/p>\n

ANA (privu\u010de koljena rukama i sklup\u010da se na stolcu<\/em>): Ne, zanima me etnologija, ali i filozofija, no razmi\u0161ljam i o medicini. Nadam se da \u0107u upisati ne\u0161to od toga u Zagrebu.<\/p>\n

MARKO (zavr\u0161ava s jelom, otire mrvice sa stola u ruku i stavlja ih u posudicu; znati\u017eeljno pogleda Anu)<\/em>: Lijepo. Kako to da planinari\u0161? Neobi\u010dno je vidjeti tako mladu djevojku samu na planini. Dana\u0161nje djevojke ba\u0161 ne zanima priroda\u2026<\/p>\n

ANA (zami\u0161ljeno pogleda u Marka)<\/em>: Jako volim planinu. Planinarim otkad znam za sebe.<\/p>\n

MARKO (odmakne ostatke hrane i stavi glavu u ruke i znati\u017eeljno je promatra<\/em>): Jesi li kad prije bila na Velebitu?<\/p>\n

ANA (razveseli se<\/em>): Naravno! Pre\u0161la sam ga nekoliko puta. Jako volim Velebit!<\/p>\n

MARKO: Da, i ja, barem ovo malo \u0161to sam vidio. Ovo mi je tek prvi puta da sam na Velebitu. \u010cuo sam da je \u0107udljiv i da je nemogu\u0107e predvidjeti vremensku prognozu. Kladim se da je dolje lijepo vrijeme\u2026 barem je bilo kad smo jutros krenuli. Ali priroda! Nevjerojatno! \u0160ume su predobre! Koliko nijansi zelenog!<\/p>\n

ANA: Obi\u0161la sam dosta balkanskih planina, ali Velebit je stvarno poseban. A tek pogledi s velebitskih vrhova! S jedne strane Jadran, a s druge \u0161umovita unutra\u0161njost.<\/p>\n

MARKO: Stvarno? \u0160to ti je bilo najljep\u0161e?<\/p>\n

ANA: Ovaj sjeverni dio\u2026 Odmah gore, iznad Rossijeve, nalazi se vrh s kojeg puca prekrasan pogled na Pag. Ka\u017eu da se, kad je lijepo vrijeme, vidi skroz do Italije\u2026 na \u017ealost, nisam to jo\u0161 vidjela. Mo\u017eda jednom\u2026<\/p>\n

MARKO (znati\u017eeljno se uspravi<\/em>): Sama planinari\u0161? Ne boji\u0161 se?<\/p>\n

ANA (oklijeva<\/em>): Pa\u2026 ina\u010de planinarim s tatom\u2026<\/p>\n

Zapu\u0161e vjetar toliko jak da se cijela koliba zatrese. Vjetar zatrese i unutra\u0161njost kolibe. U\u017ee iznad pe\u0107i se sna\u017eno zanji\u0161e, a dio odje\u0107e popada s njega. Iza njih djevojka, ali je ne vide. Ana spontano sko\u010di i primi Marka za ruku. Oboje ustanu dr\u017ee\u0107i se za ruke. Vjetar u trenu nestane, a djevojka iza\u0111e a da je nisu ni primijetili. Ana i Marko \u0161ute trenutak promatraju\u0107i prostoriju.<\/em><\/p>\n

ANA (pusti Markovu ruku, jo\u0161 uvijek stoje\u0107i<\/em>): Oprosti, upla\u0161ila sam se\u2026<\/p>\n

MARKO (tap\u0161e je po ramenu<\/em>): Sve je u redu\u2026 vjetar\u2026 nema \u0161to drugo biti\u2026<\/p>\n

ANA (sjedne smeteno<\/em>): Nikad nisam bila na planini za ovakvog nevremena\u2026<\/p>\n

MARKO (kre\u0107e prema kutu prostorije gdje se nalazi radio stanica i sjeda na stolac<\/em>): Poku\u0161at \u0107u popraviti radio stanicu i javiti HGSS-u da smo ovdje. (okre\u0107e se prema <\/em>Ani) Na \u017ealost, moja ekipa misli da sam obavio zadatak i vratio se dolje u dom i shvatit \u0107e da me nema tek nakon \u0161to se i sami vrate. Zna li netko od tvojih gdje si? Kad si se zadnji puta \u010dula s nekim?<\/p>\n

ANA: Zapravo\u2026 jutros\u2026 (sla\u017ee<\/em>). Razumije\u0161 se u elektroniku?<\/p>\n

MARKO: Ne\u0161to malo. Zavr\u0161io sam srednju elektrotehni\u010dku \u0161kolu. (prtlja po ure\u0111aju, Ana promatra \u0161to radi i svako malo upla\u0161eno gleda prema vratima i po prostoriji<\/em>). Na\u017ealost, ni\u0161ta od ovoga. Pregorio je kabel. Morat \u0107emo pri\u010dekati do ujutro.<\/p>\n

Sjednu u ti\u0161ini na sofu jedan do drugoga. Slu\u0161aju zavijanje vjetra i grmljavinu.<\/em><\/p>\n

\u0160esti prizor (nave\u010der, dan Aninog odlaska)<\/strong><\/p>\n

Mama bira broj na mobitelu. \u010cuje se glas sekretarice: Osoba koju ste nazvali trenuta\u010dno nije dostupna. Molimo nazovite kasnije\u2026 Mama bijesno prekida poziv.<\/em><\/p>\n

Sedmi prizor<\/strong><\/p>\n

MARKO (srame\u017eljivo je pogleda<\/em>): Zna\u0161, drago mi je da nisam ovdje sam. Ba\u0161 je nekako neugodno. (ogledava se po prostoriji)<\/em><\/p>\n

ANA (srame\u017eljivo): <\/em>I meni\u2026<\/p>\n

MARKO (uzima jabuku sa stola i poigrava se njome<\/em>): Predla\u017eem da igramo igricu da nam br\u017ee pro\u0111e vrijeme. Mo\u017ee?<\/p>\n

ANA (ustaje i posprema stol nakon ve\u010dere<\/em>): Hajde!<\/p>\n

MARKO (baca jabuku uvis kao lopticu<\/em>): Postavljamo jedan drugome tri pitanja na koja moramo odgovoriti. Mo\u017ee?<\/p>\n

ANA (sprema otpatke u vre\u0107icu<\/em>): Mo\u017ee! Mogu li ja prva postaviti pitanje?<\/p>\n

MARKO (pogleda je<\/em>): Naravno, dame imaju prednost (nasmije\u0161i se<\/em>).<\/p>\n

ANA (dr\u017ei plasti\u010dnu vre\u0107icu u ruci i pogleda ga<\/em>): S kime najradije provodi\u0161 slobodno vrijeme?<\/p>\n

MARKO (igra se jabukom<\/em>): Zapravo, iznenadit \u0107e\u0161 se \u2013 ali najvi\u0161e volim biti s Aronom.<\/p>\n

ANA (gu\u017eva vre\u0107icu): <\/em>Aron? Tko je to?<\/p>\n

MARKO: Aron je najpametniji pas na svijetu. Nevjerojatno je odan i zaigran i obo\u017eavam provoditi vrijeme s njim. On je moj najbolji prijatelj.<\/p>\n

Jabuka mu padne i spusti se pod stoli\u0107 da je prona\u0111e.<\/em><\/p>\n

MARKO: (ispod stola<\/em>) U\u017easno mi nedostaje u Zagrebu i jedva \u010dekam vikende kod ku\u0107e. Psi su stvarno nevjerojatna stvorenja.<\/p>\n

ANA (nasmije\u0161i se i ode do kuhinjice<\/em>): Stvarno su zakon! Sla\u017eem se s tobom.<\/p>\n

MARKO: (pojavljuje se s jabukom u rukama ispod stola i gleda u <\/em>Anu): Zna\u0161 li da mi je spasio \u017eivot? Pao sam u Mre\u017enicu kad smo se \u0161etali i nisam mogao iza\u0107i iz rijeke bez pomo\u0107i. Bujica bi me vjerojatno odnijela da on nije lajao kao lud i privukao pa\u017enju lovaca koji su prolazili i spasili me. Vje\u010dno sam mu zahvalan.<\/p>\n

ANA (pogleda ga iz kuhinjice)<\/em>: Znam kako se osje\u0107a\u0161. I ja imam psa\u2026 Bobija. U\u017easno mi nedostaje (o\u010di joj se napune suzama<\/em>).<\/p>\n

MARKO: Je li uginuo? (suosje\u0107ajno, prilazi joj<\/em>)<\/p>\n

ANA (bri\u0161e suze)<\/em>: Nije, nego\u2026 morala sam ga ostaviti\u2026<\/p>\n

Ponovo se za\u010duje vjetar i udarci po krovu skrovi\u0161ta. Ana sko\u010di do Marka. On je primi za ruku. Oboje pogledaju prema gore, no udarci prestanu.<\/em><\/p>\n

ANA (oslobodi ruku od njegove)<\/em>: A ima\u0161 li kakvih ljudskih prijatelja? (nervozno se nasmije\u0161i pogledavaju\u0107i prema stropu<\/em>)<\/p>\n

MARKO: Je li to drugo pitanje? (nasmije\u0161i se<\/em>)<\/p>\n

ANA: Ne, to je drugi dio prvog pitanja. (i ona se nasmije\u0161i<\/em>)<\/p>\n

MARKO (stoje jedan nasuprot drugome)<\/em>: Imam ekipu s ko\u0161arke, ekipu s kojom se dru\u017eim na faksu, cimera Igora, a najbolji prijatelj mi je Darko. S njim sam i\u0161ao u osnovnu i u srednju \u0161kolu. Upisao je pravo pa se malo rje\u0111e vi\u0111amo, na\u017ealost\u2026<\/p>\n

ANA: A\u2026 \u017eenskih prijatelja? Ima\u0161? (srame\u017eljivo<\/em>)<\/p>\n

MARKO: Imam, puno\u2026 Monika, Dora, Tea, Marina, Lorena\u2026 (primijeti njezin pogled<\/em>) Ali to su mi samo prijateljice\u2026 Nemam djevojku. A ti?<\/p>\n

ANA: Nemam ni ja. (nasmije se<\/em>)<\/p>\n

MARKO (nasmije se<\/em>): A de\u010dka?<\/p>\n

ANA: Nemam. Upravo si potro\u0161io pitanje! (smije se)<\/em><\/p>\n

MARKO: To se ne ra\u010duna kao pitanje! (smije se)<\/em><\/p>\n

ANA: Ra\u010duna, ra\u010duna! Vara\u0161 u igri! (smije se)<\/em><\/p>\n

MARKO: Ne, ja nikad ne varam. Poznat sam po ferpleju<\/em>! (smije se<\/em>) Sad je moj red na pitanje. Koji ti je hobi?<\/p>\n

ANA (sjeda na sofu<\/em>): Volim \u010ditati i pisati.<\/p>\n

MARKO (sjedne pokraj nje)<\/em>: \u0160to najvi\u0161e?<\/p>\n

ANA: Je li to drugo pitanje? (smije\u0161i se<\/em>)<\/p>\n

MARKO: Ne, to je drugi dio prvog pitanja. (smije\u0161i se<\/em>)<\/p>\n

ANA (opu\u0161teno, poigravaju\u0107i se s kosom, okrene se prema Marku i podigne noge na kau\u010d)<\/em>: Najvi\u0161e volim \u010ditati bilo \u0161to vezano uz filozofiju. Sve ono \u0161to odgovara na vje\u010dna pitanja kao \u0161to su ‘tko smo’, ‘\u0161to radimo ovdje’ i ‘kamo idemo’.<\/p>\n

MARKO (na sofi, okrenut prema Ani)<\/em>: Misli\u0161, kao: mi smo planinari koji nisu pratili vremensku prognozu, grijemo se u skloni\u0161tu i \u017eelimo i\u0107i ku\u0107i.<\/p>\n

ANA (smije se<\/em>): Ma zna\u0161 na \u0161to mislim. Mi, ljudi. Tko smo mi zapravo, za\u0161to \u017eivimo i koja je svrha na\u0161ih \u017eivota.<\/p>\n

MARKO: Da, i ja razmi\u0161ljam o tome\u2026 o svrsi. Sigurno smo ovdje radi nekog razloga. Bog ima neki plan za nas.<\/p>\n

ANA: Bog?<\/p>\n

MARKO: Da. Vjeruje\u0161 u Boga?<\/p>\n

ANA: Ne.<\/p>\n

MARKO: Za\u0161to?<\/p>\n

ANA (naginje se prema \u0161alici na stolu<\/em>): Ne znam\u2026 mislim da ne postoji.<\/p>\n

MARKO: Za\u0161to?<\/p>\n

ANA (otpije gutljaj \u010daja)<\/em>: Ne znam\u2026 nekako\u2026 ideja da postoji jedan tip koji sve to zna i jako je mo\u0107an\u2026 to mi se \u010dini nekako\u2026 \u0161to ja znam\u2026 neobi\u010dno.<\/p>\n

MARKO (ponovo uzima jabuku)<\/em>: Mislim da je religija onoliko va\u017ena koliko si to \u010dovjek dozvoli.<\/p>\n

ANA: Da, mislim da nije dobro da potpuno preuzme ne\u010diji \u017eivot. I zato ne mogu re\u0107i da sam sljedbenica bilo koje religije. \u0160to ne zna\u010di da ne vjerujem\u2026<\/p>\n

MARKO: U \u0161to?<\/p>\n

ANA: U \u010dinjenicu da su neka sila ili bi\u0107e odgovorni za to \u0161to smo ovdje na ovom planetu i da za to sigurno postoji neki razlog.<\/p>\n

MARKO: Koji razlog?<\/p>\n

ANA: To je pravo pitanje. Iz kojeg razloga smo tu?<\/p>\n

MARKO: Ima\u0161 pravo. Sigurno nije slu\u010dajnost da se \u017eivot razvio na ovom planetu. Toliko zanimljivih biljnih i \u017eivotinjskih vrsta! I mi ljudi kao vladari svijeta. Najpametniji i najsposobniji.<\/p>\n

ANA: Misli\u0161? Ako smo tako pametni, kako to da ne mo\u017eemo \u017eivjeti jedni s drugima u miru? Mislim da u na\u0161oj povijesti nikada nije postojalo razdoblje u kojem nije bilo ratovanja. Nekako sumnjam da smo najpametniji\u2026<\/p>\n

MARKO: Misli\u0161 da ima tko pametniji i sposobniji od nas?<\/p>\n

ANA: Ne znam. \u010cinjenica je da puno toga ne znamo i ne mo\u017eemo doku\u010diti. Previ\u0161e je pitanja na koja ne postoje odgovori. Na primjer, ne znamo ni\u0161ta o smrti. Za\u0161to ljudi umiru? \u0160to ako na ovom planetu obitava netko tko je pametniji i sposobniji od ljudi? A na\u0161a ograni\u010dena osjetila to nisu u stanju doku\u010diti? \u0160to ako nismo sami?<\/p>\n

U tom trenu za\u010duje se grmljavina, najglasnija i najbli\u017ea do sad. Nakon nje sablasna ti\u0161ina. Ne \u010duje se ni\u0161ta izvana. Ugasi se svjetlo. Marko i Ana ustanu i prime se za ruke. Ne\u0161to padne s kuhinjskog ormari\u0107a. Oboje se okrenu prema izvoru zvuka. Za\u010duje se neobi\u010dni neartikulirani \u0161apat. Zatim sve utihne.<\/em><\/p>\n

Osmi prizor (drugi dan nakon Aninog odlaska)<\/strong><\/p>\n

MAMA: Halo, mama, je li Ana kod tebe? Ne javlja mi se na mobitel. Ne, nije ostavila poruku. (stanka<\/em>) Da, posva\u0111ale smo se, ali ni\u0161ta neuobi\u010dajeno. Sigurno je oti\u0161la s Lindom ili nekim drugim van da mi se osveti. Da zna\u0161 da mi je sve te\u017ee s njom. Znam da joj nije lako nakon svega, ali ve\u0107 je odrasla. Mislila sam da se mogu i ja malo osloniti na nju\u2026 U redu, molim te, javi mi ako ti se javi. Uf, dobit \u0107e bukvicu \u010dim se vratim ku\u0107i, ba\u0161 me naljutila\u2026<\/p>\n

Deveti prizor<\/strong><\/p>\n

MARKO (iz mraka<\/em>): Ana? Jesi dobro?<\/p>\n

ANA (prepla\u0161eno<\/em>): A-ha. Valjda jesam.<\/p>\n

MARKO (\u0161aptom)<\/em>: Moram prona\u0107i \u0161ibice i upaliti svjetiljku.<\/p>\n

ANA (jecaju\u0107i)<\/em>: Khm\u2026 ne\u0107u ti pustiti ruku. Idem s tobom.<\/p>\n

Marko pali \u0161ibicu. Ugasi se. Pali drugu, drhtavim rukama pali svjetiljku i prigu\u0161ena svjetlost obasjava prostoriju. Ana ga dr\u017ei za rukav. Osvr\u0107u se. Nema nikoga. Sami su. Tiho je. Nevrijeme je prestalo, \u010duje se samo rominjanje ki\u0161e.<\/em><\/p>\n

ANA (tiho i upla\u0161eno, osvr\u0107e se po prostoriji, ali se ne mi\u010de od Marka)<\/em>: Jesi li \u010duo \u0161apat?<\/p>\n

MARKO (zabrinuto)<\/em>: U\u010dinilo mi se kao \u0161apat\u2026<\/p>\n

ANA (jo\u0161 vi\u0161e mu se pribli\u017ei)<\/em>: \u0160to misli\u0161, \u0161to bi to moglo biti?<\/p>\n

MARKO: Nemam pojma\u2026<\/p>\n

ANA (skroz mu je blizu<\/em>): Vjeruje\u0161 li da postoje duhovi?<\/p>\n

MARKO (promatra je pozorno<\/em>): Ne znam\u2026 mislio sam da ne vjerujem. Ali sad\u2026<\/p>\n

ANA (odmakne se i uzrujano \u0161e\u0107e<\/em>): Mora postojati neko racionalno obja\u0161njenje. Jesi li siguran da nisu mo\u017eda\u2026 tvoji prijatelji odlu\u010dili na\u0161aliti se s nama?<\/p>\n

MARKO (ozbiljno<\/em>): Nema \u0161anse da bi radi \u0161ale ostali vani na ovakvom nevremenu. Opasno je.<\/p>\n

ANA (naviri se kroz prozor\u010di\u0107<\/em>): Nevrijeme je prestalo.<\/p>\n

MARKO (dolazi do nje i primi je za ruku<\/em>): Misli\u0161 li da bismo se trebali vratiti?<\/p>\n

ANA (pogleda ga; jo\u0161 uvijek stoji pokraj prozora<\/em>): Vratiti\u2026 kamo?<\/p>\n

MARKO (poka\u017ee glavom prema vratima<\/em>): Dolje\u2026 ku\u0107i.<\/p>\n

ANA: Ku\u0107i? (odjednom zapla\u010de<\/em>)<\/p>\n

MARKO (primi je za ruke i usmjeri prema sofi)<\/em>: Nemoj plakati, molim te. Sigurno nam se u\u010dinilo. Vjerujem da \u0107e sve biti u redu. Sjeti se o \u010demu smo razgovarali: ako se sve doga\u0111a s razlogom, sigurno postoji neki razlog za\u0161to nam se ovo doga\u0111a.<\/p>\n

Ana jo\u0161 vi\u0161e zapla\u010de. Sakrije lice rukama.<\/em><\/p>\n

MARKO (sjedne pokraj nje, uzme tanku deku i pokrije je<\/em>): Nevrijeme je prestalo. \u010cim svane zora, a to je za dva sata, oti\u0107i \u0107u gore i javiti HGSS-u da smo tu. Oni \u0107e do\u0107i i spasiti nas. Sve \u0107e biti u redu i vratit \u0107emo se sretno ku\u0107i.<\/p>\n

ANA (jo\u0161 ja\u010de zapla\u010de<\/em>)<\/p>\n

MARKO (pogleda je u o\u010di i primi za ruke<\/em>): Za\u0161to pla\u010de\u0161? Ana! Ana, pogledaj me.<\/p>\n

ANA (pogleda ga suznih o\u010diju<\/em>)<\/p>\n

MARKO: Za\u0161to pla\u010de\u0161? \u0160to se dogodilo?<\/p>\n

ANA (kroz suze<\/em>): Pobjegla sam od ku\u0107e!<\/p>\n

MARKO (iznena\u0111eno<\/em>): Pobjegla si od ku\u0107e? Za\u0161to?<\/p>\n

ANA: Zato \u0161to mama nema vremena za mene. (shvati koliko je infantilna i o\u010dajno istovremeno<\/em>)<\/p>\n

MARKO (upitno je pogleda<\/em>): Mama nema vremena za tebe?<\/p>\n

ANA: Znam, znam, zvu\u010dim kao razma\u017eeno deri\u0161te. Ali nije tako kako se \u010dini na prvu.<\/p>\n

MARKO: Imamo vremena\u2026 ispri\u010daj mi sve.<\/p>\n

ANA: Moram ispo\u010detka. Moj tata je isto \u0161umar\u2026 (zapla\u010de<\/em>) Moj tata je bio \u0161umar. \u0160uma je bila njegov \u017eivot i samo se u prirodi osje\u0107ao dobro.<\/p>\n

MARKO (tiho): <\/em>Bio? To zna\u010di da\u2026<\/p>\n

ANA (klimne glavom i nastavi; Marko je tu\u017eno pogleda): <\/em>Obo\u017eavao je Velebit, ova planina je bila njegova najve\u0107a ljubav, odmah nakon mame i mene. Otkad znam za sebe svake smo godine i\u0161li na planinarenje, svuda, s tatinim i maminim dru\u0161tvom, a samo nas troje smo svako ljeto planinarili po Velebitu.<\/p>\n

MARKO: Zato ti tako dobro poznaje\u0161 Velebit?<\/p>\n

ANA (mirnije): <\/em>Da, Velebit nam je bio najbolji. Tata bi ponio \u0161ator, a ja bih mu pomogla postaviti ga. Obi\u010dno smo kampirali na Ivinim vodicama. Tamo je jedan od rijetkih velebitskih izvora. Otud je prekrasan pogled na na\u0161e otoke, a tamo su zvijezde najsjajnije na svijetu.<\/p>\n

Jeca kad govori. Marko odlazi do ruksaka, vadi papirnate maramice i pru\u017ea joj. Nastavlja pri\u010du, Marko je suosje\u0107ajno slu\u0161a. <\/em><\/p>\n

ANA: Le\u017eali bismo svi troje ispod njih i oni su mi pri\u010dali pri\u010de o vilama i vilenjacima koji \u017eive na Velebitu. Kad se po\u010dela skupljati rosa, oti\u0161li bismo u \u0161ator koji bi se brzo zgrijao od na\u0161eg daha. Osje\u0107ala sam se tako sigurno \u2013 tata, mama i ja u tom malom \u0161atoru, kao da smo sami na svijetu, kao da nam ni\u0161ta nije drugo potrebno da bismo bili sretni. Sve do pro\u0161le godine\u2026<\/p>\n

MARKO (tiho)<\/em>: \u0160to se dogodilo tvom tati?<\/p>\n

ANA (duboko udahne i nastavi<\/em>): Pro\u0161le godine na dana\u0161nji dan nakon Ivinih vodica uputili smo se prema Hajdu\u010dkim kukovima. No\u0107 prije padala je lagana ki\u0161a, a mi smo krenuli rano i stijene su jo\u0161 bile mokre. Bilo je maglovito. Prema Hajdu\u010dkim vodi jedan mali, kratki, ali opasni prijevoj \u2013 uski prolaz kojemu je sa svake strane provalija. S obzirom da je tako eksponiran, tamo je uvijek vjetrovito.<\/p>\n

MARKO: Mislim da sam \u010duo za taj prijevoj, da ba\u0161 na njemu nastaje bura.<\/p>\n

ANA (nasmije\u0161i se kroz suze): <\/em>E, to je tata uvijek govorio Uglavnom, pre\u0161li smo ga prije toga tisu\u0107u puta i po gorem vremenu i nikad se nije ni\u0161ta dogodilo. Kao i obi\u010dno, mama je krenula prva i sretno je stigla na drugu stranu. Ja bih uvijek bila u sredini i krenula sam sljede\u0107a. Okliznula sam se, izgubila sam ravnote\u017eu i pala na koljena pa prema provaliji. Sre\u0107om, na lijevoj strani pet metara ispod prijevoja nalazi se mali d\u017eep koji me spasio od pada, no zapela sam u nemogu\u0107oj pozi i dr\u017eala sam se i rukama i nogama za kamen.<\/p>\n

MARKO: Uf, imala si sre\u0107e! I \u0161to je bilo onda?<\/p>\n

ANA: Tata je povikao da se dr\u017eim i da \u0107e do\u0107i po mene s u\u017eetom. Zavezao je u\u017ee za stijenu i spustio se do mene. Nismo oboje mogli stajati u d\u017eepi\u0107u pa me zavezao, a mama me povla\u010dila gore. Kad sam se popela, mama je brzo bacila u\u017ee dolje tati da se popne natrag gore. On se ve\u0107 jedva dr\u017eao za stijenu. I ruke i noge su mu podrhtavale i bio je okupan znojem. (zapla\u010de<\/em>)<\/p>\n

MARKO (zagrli je<\/em>)<\/p>\n

ANA: Jako sam se upla\u0161ila, a mama je po\u010dela vikati u panici. I onda\u2026 kad je poku\u0161ao dohvatiti u\u017ee\u2026 izgubio je ravnote\u017eu\u2026(zapla\u010de jo\u0161 ja\u010de<\/em>)<\/p>\n

MARKO (zagrli je jo\u0161 sna\u017enije<\/em>): Ana, jako mi je \u017eao\u2026 (Ana nastavi plakati.<\/em>) Ali nisi ti kriva\u2026<\/p>\n

ANA (otrgne se iz zagrljaja)<\/em>: Kako nisam kriva? Naravno da sam kriva! Nisam pratila tatine upute o tome da ne smijem gledati okolo kada hodam po stijeni! Osim toga, umro je zbog mene! Ja sam kriva! Da nema mene, jo\u0161 bi bio \u017eiv! (pla\u010de, a Marko je tje\u0161i<\/em>)<\/p>\n

ANA (nakon \u0161to se smirila): <\/em>I od onda je sve krenulo na gore\u2026 vratili smo se u Rijeku. Majka je morala na\u0107i jo\u0161 jedan posao da bi otplatila kredite i sve smo manje vremena provodile zajedno. A nakon toga je prona\u0161la novi posao na kojem zara\u0111uje puno bolje, ali je gotovo ni ne vidim. I imam osje\u0107aj da je zaboravila tatu\u2026 nastavila sa \u017eivotom\u2026<\/p>\n

MARKO: Imala je odgovornost prema tebi. Mo\u017eda je poslom poku\u0161ala zaboraviti?<\/p>\n

ANA: A mo\u017eda i mene krivi zbog svega \u0161to se dogodilo\u2026 Osje\u0107am se kao da me vi\u0161e ne voli. Kao da me izbjegava!<\/p>\n

MARKO: Siguran sam da nije tako\u2026<\/p>\n

ANA: Za\u0161to se onda tako pona\u0161a?<\/p>\n

MARKO: Niste razgovarale o tome?<\/p>\n

ANA: Nismo. Bilo je prebolno\u2026<\/p>\n

MARKO: Dobro je \u0161to si mi to ispri\u010dala\u2026 i da dio tog velikog tereta makne\u0161 sa svojih le\u0111a. Znam da ti nije lako\u2026 ali za\u0161to si pobjegla od ku\u0107e?<\/p>\n

ANA: Posva\u0111ala sam se s mamom. Trebale smo i\u0107i na Velebit ovaj vikend\u2026 prisjetiti se tate. Ovo je njegova najdra\u017ea planina. Ovdje se osje\u0107am bli\u017ee njemu. Ali ona\u2026 imala je druge planove.<\/p>\n

MARKO: \u017dao mi je\u2026 siguran sam da je i njoj te\u0161ko. Vjerojatno se jako brine.<\/p>\n

ANA: Da\u2026 (spusti glavu<\/em>) Javit \u0107u joj se \u010dim svane zora i uhvatimo signal. \u017dao mi je\u2026 ba\u0161 sam se ponijela kao deri\u0161te.<\/p>\n

Gledaju se u ti\u0161ini. Ana prva skrene pogled i zamijeti ne\u0161to na podu ispod kuhinjskih ormari\u0107a.<\/em><\/p>\n

ANA (ustaje i odlazi do predmeta)<\/em>: Gle, \u0161to je ovo? Knji\u017eica? Mislim da je nisam prije vidjela ovdje.<\/p>\n

MARKO (ustaje i prilazi joj)<\/em>: Je li mogu\u0107e? Otkud je ovdje dospjela?<\/p>\n

ANA: Ne znam. (Uzme knji\u017eicu u ruke. Stara je i pohabana, listovi se gotovo raspadaju. Na naslovnici ni\u0161ta ne pi\u0161e. Otvara knjigu.<\/em>)<\/p>\n

MARKO (stane kraj nje i pogleda naslovnicu)<\/em>: \u0160to pi\u0161e? Kakva je to knjiga?<\/p>\n

ANA: Pi\u0161e: Velebitske vile. Nema autora. (ogledava knjigu i \u010dita<\/em>) \u201eVelebitske vile su \u017eenska mitolo\u0161ka bi\u0107a koja \u017eive po planinama, oblacima i vodama, kraj starih hrastova, zavla\u010de se u planinarska skloni\u0161ta gdje je toplo. Vje\u010dito su mlade, imaju magi\u010dne mo\u0107i i zlatne kose u kojima le\u017ei sva njihova tajna. Lije\u010de, \u010duvarice su istine, razgone la\u017e i nepravdu, \u010duvarice su znanja, poma\u017eu dobrim ljudima, obnavljaju mladost i prori\u010du budu\u0107nost. S ljudima komuniciraju pomo\u0107u \u017eivotinja koje su ljudima bliske. Miri\u0161u na bosiljak i smilje, kupaju se na jezerima i pjevaju s vjetrom u oblacima. Ima raznih vila, ali sve su u po\u010detku bile jedno, samo su se razli\u010dito razvile i prilagodile okolini. Smatra se da su vile nestale jer ih ljudi iznevjeri\u0161e, pastiri baci\u0161e svirale i po\u010de\u0161e pucati pu\u0161ke, a narodi zarati\u0161e. Do tada je jedno srce bilo svih ljudi, jedna volja,jedan obi\u010daj, jedan zakon.\u201c<\/p>\n

Pogledaju se.<\/em><\/p>\n

MARKO: \u010cudno. Velebitske vile. Bosiljak?<\/p>\n

Za\u010duje se sna\u017ean lave\u017e i grebanje po vratima. Oboje se upla\u0161e i zastanu. <\/em><\/p>\n

ANA: \u0160to je ovo? Vukovi?<\/p>\n

MARKO: Ne vjerujem\u2026 Pogledat \u0107u kroz prozor.<\/p>\n

ANA: \u0160to vidi\u0161?<\/p>\n

MARKO: Neki\u2026 pas.<\/p>\n

ANA: Pas? (i ona pogleda kroz prozor<\/em>) Ni\u0161ta ne vidim. Otkud pas ovdje? \u0160to misli\u0161, da ga pustimo unutra?<\/p>\n

MARKO (pogleda je<\/em>): Otvorit \u0107u vrata pa \u0161to bude.<\/p>\n

Lave\u017e ne prestaje. Marko otvori vrata, a pred sobom ugleda prekrasnog sme\u0111eg kra\u0161kog ov\u010dara.<\/em><\/p>\n

ANA: Bobi!!!<\/p>\n

Pas joj pokraj Marka poleti u zagrljaj i skoro je sru\u0161i. Uzbu\u0111eno i odu\u0161evljeno je po\u010dne lizati po rukama i licu. Ona zapla\u010de od sre\u0107e.<\/em><\/p>\n

ANA (veselo i iznena\u0111eno<\/em>): Bobi, Bobi! Jesi li to stvarno ti? Ne mogu vjerovati da si do\u0161ao na Velebit za mnom! Jesi li dobro! Da ti vidim \u0161ape! Dobro je, \u010ditave su. Sigurno si gladan, siro\u010di\u0107 moj mali. Sav si mokar! Do\u0111i da te osu\u0161im!<\/p>\n

Uzme ru\u010dnik i po\u010dne ga trljati kako bi mu osu\u0161ila krzno. <\/em><\/p>\n

MARKO (gleda ih u \u010dudu i pose\u017ee za konzervom mesnog nareska<\/em>): Bok, Bobi, ja sam Marko. Nadam se da voli\u0161 vrbove\u010dki mesni narezak.<\/p>\n

Bobi odu\u0161evljeno ma\u0161u\u0107i repom krene prema Marku, jo\u0161 uvijek dr\u017ee\u0107i na oku Anu. Baci se halapljivo na konzervu pogledavaju\u0107i \u010das jednog, \u010das drugog.<\/em><\/p>\n

ANA (iznena\u0111eno<\/em>): Mo\u017ee\u0161 li vjerovati da je do\u0161ao sa mnom? Koja je vjerojatnost da me na\u0111e?<\/p>\n

MARKO: Vjeran prijatelj \u2013 pas. Mogu\u0107e je, ov\u010dari su i izdr\u017eljivi i mudri, a da ne govorim o intuiciji. Kad si krenula od ku\u0107e?<\/p>\n

ANA: Prekju\u010der. Nevjerojatno je da me na\u0161ao. Pre\u0161ao je gotovo stotinu kilometara! Sigurno je imao razloga. Mo\u017eda je osjetio da sam\u2026 u opasnosti.<\/p>\n

Istovremeno s njezinim rije\u010dima ponovo se u skloni\u0161tu digne vjetri\u0107. Za\u010duje se nejasan i \u0161umovit \u0161apat i sna\u017eno kucanje po vratima. Bobi digne glavu, onju\u0161i zrak i pogleda prema vratima. Zalaje\u2026 veselo i zvonko, nekoliko puta, uzbu\u0111eno se okrene nekoliko puta oko sebe. Ana i Marko pogledaju prema vratima pa jedan prema drugome.<\/em><\/p>\n

Deseti prizor (tre\u0107i dan)<\/strong><\/p>\n

Dnevni boravak. Anina majka i baka razgovaraju.<\/em><\/p>\n

MAMA (gu\u017eva maramicu i pla\u010de; iscrpljena je i neispavana<\/em>): Nema je ve\u0107 tri dana. Izludjet \u0107u. Kamo je mogla oti\u0107i? Kuda je mogla nestati? Nitko je nije vidio! A nema ni Bobija. Ne znam je li je oti\u0161ao potra\u017eiti ili su pobjegli zajedno.<\/p>\n

Baka je primi za ruku. Zazvoni telefon.<\/em><\/p>\n

MAMA (naglo i uzbu\u0111eno, s nadom)<\/em>: Da, vratila sam se prvim letom. Niste je jo\u0161 na\u0161li? Na\u0161li ste trag? U redu, javite! (spusti slu\u0161alicu i ka\u017ee baki) <\/em>Zadnji trag joj se izgubio u Senju. (razmi\u0161lja trenutak)<\/em><\/p>\n

Pa znam kamo je oti\u0161la! Oti\u0161la je na Velebit! Danas je godina dana otkako je\u2026 otkako se dogodila tragedija sa \u017darkom! Ona je na Velebitu! Bo\u017ee, samo da joj se ni\u0161ta nije dogodilo! Moja k\u0107i, sama, na planini! Brzo, zovi policiju! Ja \u0107u nazvati planinare i HGSS! Samo da je \u017eiva!<\/p>\n

Jedanaesti prizor<\/strong><\/p>\n

Marko otvara ulazna vrata, Ana stoji iza njega. Ugledaju plavokosu blijedu djevojku obu\u010denu u bijelu prozra\u010dnu odje\u0107u. Izgleda blistavo. Pokraj njih stoji Bobi, uzbu\u0111eno dah\u0107e i vrpolji se. Ana i Marko iznena\u0111eno gledaju u nju. Djevojka pomiluje Bobija koji veselo zalaje, pro\u0111e pokraj njih, ode do kuhinje, uzme lon\u010di\u0107 i nato\u010di vodu. Ana i Marko je prate pogledom. <\/em><\/p>\n

MARKO: Oprosti! Khm!<\/p>\n

Djevojka se polako okrene prema njima. Dr\u017ei lon\u010di\u0107 u rukama, a Bobi je zaljubljeno gleda. Pogleda ih, okrene se i stavi lon\u010di\u0107 na pe\u0107 te po\u010dne ne\u0161to prtljati po njemu. Ana i Marko stoje i gledaju je. <\/em><\/p>\n

ANA (zaka\u0161lje se i prekine ti\u0161inu): <\/em>Oprosti, otkud dolazi\u0161? Jesi mo\u017eda uspjela pozvati kakvu pomo\u0107?<\/p>\n

Djevojka \u0161uti i ne reagira. Marko odjednom shvati da joj je odje\u0107a potpuno suha i poku\u0161ava to objasniti Ani. Ana shva\u0107a i jako se iznenadi. Uhvati je strah, jo\u0161 vi\u0161e radi djevoj\u010dine \u0161utnje. Marko odlu\u010di progovoriti.<\/em><\/p>\n

MARKO: Tko si ti?<\/p>\n

Djevojka zavr\u0161i s poslom pred pe\u0107i, ode do kuhinje, donese dvije \u0161alice, stavi ih na stol, uzme lon\u010di\u0107, napuni \u0161alice napitkom iz lon\u010di\u0107a i poka\u017ee Marku i Ani da ga ispiju. Njih dvoje se \u0161utke pogledaju, svaki uzme \u0161alicu i otpiju gutljaj. <\/em><\/p>\n

Odjednom djevojka otvori usta. <\/em><\/p>\n

ZORICA: Bok, ljudi! Ba\u0161 mi je drago \u0161to vas vidim i \u010dujem.<\/p>\n

Marko i Ana se iznena\u0111eno pogledaju.<\/em><\/p>\n

MARKO (smeteno<\/em>): Bok! Tko si ti?<\/p>\n

ZORICA: Ja sam Zorica.<\/p>\n

ANA: Ja sam Ana, a ovo je Marko.<\/p>\n

MARKO: \u0160to to pijemo? Miri\u0161i\u2026 miri\u0161i po bosiljku. Kao i ova prostorija.<\/p>\n

ZORICA: Da, to je bosiljak. Svi\u0111a vam se?<\/p>\n

ANA (otpije gutljaj i klimne glavom).<\/em><\/p>\n

ZORICA (podraga Bobija<\/em>): A ovo je Bobi! Mi smo se ve\u0107 upoznali, je li tako, Bobi? (zagonetno \u0107e Zorica<\/em>). Kako ste pre\u017eivjeli ve\u010der? Oluja je ba\u0161 bila opaka!<\/p>\n

ANA: Dobro\u2026<\/p>\n

MARKO: Sva sre\u0107a da smo nai\u0161li na ovu kolibu. \u017divi\u0161 li ti ovdje blizu?<\/p>\n

ZORICA (nasmije\u0161i se i po\u0111e prema pe\u0107i)<\/em>: Mogli bi tako re\u0107i, da, \u017eivim. Sjednite.<\/p>\n

Marko i Ana sjednu na sofu, Zorica na stolac preko puta njih, a Bobi se sklup\u010da izme\u0111u njih i promatra ih.<\/em><\/p>\n

ZORICA: Znam, Ana, za\u0161to si tu. Bila sam na Hajdu\u010dkim kukovima pred godinu dana i vidjela sam \u0161to se dogodilo.<\/p>\n

ANA (iznena\u0111eno): <\/em>Molim?<\/p>\n

ZORICA (netremice je gleda<\/em>): Nisi me vidjela. Nisi me mogla vidjeti. Tvoje su o\u010di navikle vidjeti samo ono \u0161to tvoj um ka\u017ee da postoji, a tvoje u\u0161i su navikle \u010duti samo ono \u0161to ti um dozvoljava. Stara je stvar \u2013 vi ste robovi svojih misli. Ali to je druga tema\u2026 (nasmije\u0161i se<\/em>)<\/p>\n

ANA: Ali\u2026 kako si me na\u0161la?<\/p>\n

ZORICA: Zahvaljuju\u0107i na\u0161em malom hrabrom prijatelju (poka\u017ee na Bobija). <\/em>On je zaslu\u017ean \u0161to ti i ja sada razgovaramo.<\/p>\n

ANA: Kako? Kako je dospio ovdje?<\/p>\n

ZORICA:Imao je malu pomo\u0107 na putovanju do ovdje.<\/p>\n

ANA: Ti simu pomogla da do\u0111e do ovdje? Kako? Otkud?<\/p>\n

MARKO: Tko si ti?<\/p>\n

ZORICA: Tko sam? Poznavala sam Aninog oca. Bio je divan \u010dovjek. Volio je \u0161umu, \u017eivotinje, Velebit i pomagao im je.<\/p>\n

ANA: Tata?Gdje je? Je li ovdje? Je li mo\u017eda \u017eiv?<\/p>\n

ZORICA: \u017div? Sve je \u017eivo, draga moja. U prirodi ni\u0161ta zapravo ne nestaje, samo mijenja oblik.<\/p>\n

ANA (raspla\u010de se): <\/em>Nema ga radi mene!<\/p>\n

ZORICA (blago): <\/em>Tvoj otac je u\u010dinio upravo ono \u0161to je trebao: \u017ertvovao se za tvoj \u017eivot. To je najljep\u0161i mogu\u0107i razlog nestajanja iz ovog svijeta. Dogodilo se upravo ono \u0161to se trebalo dogoditi, s razlogom.<\/p>\n

ANA (sumnji\u010davo): <\/em>Otkud zna\u0161 mog tatu?<\/p>\n

ZORICA (zagonetno)<\/em>: Znam ga dugo.<\/p>\n

ANA (jo\u0161 sumnji\u010davije): <\/em>Dugo ga zna\u0161\u2026 pa koliko ima\u0161 godina? Izgleda\u0161\u2026 mlado\u2026<\/p>\n

ZORICA (ustaje i kre\u0107e prema pe\u0107i; Bobi di\u017ee glavu prema njoj, Zorica ga miluje i govori)<\/em>: Nemoj se, draga Ana, prepu\u0161tati o\u010daju i tuzi. Nastavi \u017eivjeti hrabro i ponosno. U\u017eivaj u \u017eivotu i u ljubavi\u2026 (pogleda Marka. Marko se smete i zacrveni.)<\/em><\/p>\n

ZORICA: I ti i tvoja majka morate nastaviti svoj \u017eivot i nastojati biti sretne i u\u017eivati u svakom trenutku.<\/p>\n

ANA: Tko si ti zapravo?<\/p>\n

Za\u010duju se glasovi izvana. Pogledaju kroz prozor\u010di\u0107. Svi\u0107e. Marko i Ana pogledaju prema vratima. Bobi veselo zalaje. Za\u010duju mu\u0161ke glasove i zvukove radio stanice. Vrata se otvore, a u prostoriju upadne Mama. Ana i Mama se zagrle i zapla\u010du od sre\u0107e. Marko krene prema spasiocima.<\/em><\/p>\n

MAMA (nepomi\u010dno stoji na vratima)<\/em>: Ana!<\/p>\n

ANA (stoji i gleda je<\/em>): Mama, oprosti, oprosti! Nisam htjela da se toliko brine\u0161. Kriva sam\u2026 ja sam\u2026<\/p>\n

MAMA (stoji i gleda je, suze joj se slijevaju niz lice<\/em>).<\/p>\n

ANA (prilazi joj i grli je<\/em>): Oprosti mi, molim te, opet sam zbrljala\u2026 nemoj se ljutiti na mene. Nemoj me ka\u017enjavati, molim te!<\/p>\n

MAMA (slomi se i po\u010dne glasno plakati<\/em>): Ana! Ne ljutim se na tebe\u2026 samo\u2026 samo\u2026 ne mogu podnijeti \u0161to ga nema. Jako mi nedostaje.<\/p>\n

ANA (pla\u010de s njom)<\/em>: I meni, mama! (stoje zagrljene i dugo pla\u010du<\/em>)<\/p>\n

ANA (pro\u0161ap\u0107e<\/em>): Samo se nemoj, molim te, ljutiti na mene. Zna\u0161, zbog onog \u0161to se dogodilo\u2026<\/p>\n

MAMA (pogleda je kroz suze<\/em>): Otkud ti to da se ljutim na tebe? (odjednom shvati<\/em>) Ti misli\u0161\u2026 O drago moje dijete, nisi ti kriva. Nisi kriva ni za \u0161to. Kako si uop\u0107e mogla pomisliti?<\/p>\n

ANA: Ali osje\u0107am se krivom\u2026<\/p>\n

MAMA: Kako ti je to moglo pasti na pamet? Naravno da te ne krivim. To je bio nesretan slu\u010daj!<\/p>\n

ANA: Ja sam mislila\u2026 da ti mene krivi\u0161 radi\u2026<\/p>\n

MAMA: Naravno da ne\u2026 samo, bilo je bolno prisjetiti se\u2026 te\u0161ko mi je bez tvog tate. Jako sam ga voljela, bili smo nerazdvojni\u2026 (ponovo se raspla\u010de)<\/em><\/p>\n

ANA (zagrli je): <\/em>Ali mi smo tu. I nema smisla da vi\u0161e patimo\u2026 On to ne bi \u017eelio\u2026<\/p>\n

MAMA (nasmije\u0161i joj se kroz suze). <\/em>Ima\u0161 pravo. Morat \u0107emo razgovarati\u2026 o tome smo ve\u0107 odavno trebale razgovarati. \u010cim se vratimo ku\u0107i, idemo na kupanje i \u0161oping u Trst. Imat \u0107emo cijeli dan za sebe.<\/p>\n

ANA: Da, mama, naravno. (bri\u0161e suze) <\/em><\/p>\n

MAMA (pogleda Marka)<\/em>: A tko je ovaj simpati\u010dni mladi\u0107?<\/p>\n

MARKO: Ja sam Marko, drago mi je, gospo\u0111o.<\/p>\n

ANA: A Vidi tko jo\u0161 je ovdje! Netko tko zna tatu! (obje pogledaju prema pe\u0107i; tamo nema nikoga).<\/em><\/p>\n

Mama zbunjeno pogleda Anu. Ana uhvati Markov pogled. Marko zbunjeno slegne ramenima i namigne joj. <\/em><\/p>\n

KRAJ<\/p>\n

kontakt autorice:\u00a0nikolina.marinic1@gmail.com<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

ANA, sedamnaestogodi\u0161nja gimnazijalka iz Rijeke; pomalo buntovna, voli prirodu, \u017eivotinje i punk glazbu; najbolji prijatelj joj je pas Bobi, prijateljica Linda s kojom ide u razred; ima sme\u0111u valovitu dugu kosu, sme\u0111e o\u010di, odijeva se u crnu odje\u0107u i ima malu tetova\u017eu delfina na lijevom ramenu MAJKA, samohrana majka, udovica, \u010detrdeset i \u010detiri godine; osje\u0107ajna … <\/p>\n

Nastavi \u010ditati “NIKOLINA MARINI\u0106: Planina”<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"parent":185,"menu_order":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","template":"","meta":{"sfsi_plus_gutenberg_text_before_share":"","sfsi_plus_gutenberg_show_text_before_share":"","sfsi_plus_gutenberg_icon_type":"","sfsi_plus_gutenberg_icon_alignemt":"","sfsi_plus_gutenburg_max_per_row":"","footnotes":""},"class_list":["post-230","page","type-page","status-publish","hentry"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/230","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages"}],"about":[{"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/page"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=230"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/230\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1550,"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/230\/revisions\/1550"}],"up":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/185"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dramskapedagogija.ufzg.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=230"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}